U nedjelju je početak 10. izdanja Zimske brdske lige Japetić u 10 sati kod Šumskog dvora u Ivančićima, ujedno je i završnica Cascadia Trail Trophy-a za ovu godinu u kojem je sudjelovalo više od 1.000 natjecatelja.
Tekstovi

Mojih prvih 50 km
Objavljeno: 09.10.2007.
ŽELImir Haubrih je uspio prehodati i preživjeti svojih prvih 50 km u komadu (na austrijskom prvenstvo u brzom hodanju). Pročitajte kako je to uspio i kako se sada osjeća. Mi mu svakako čestitamo na tome.

Bad Deutsch Altenburg, 7.10.2007.

Treći dan nakon utrke za austrijsko prvenstvo u brzom hodanju na 50km, mogu reći da sam napravio dobar posao. Naime - nije mi ništa. Zašto je to važno? Dva sata nakon završetka utrke, austrijski rekorder na 50km (Stephan Wögerbauer – 4h13min) pitao me kako sam, znajući da mi je ovo prva utrka u životu na toj udaljenosti. Kad sam mu iskreno rekao da sam dobro, upitao me: Hodao si prvi puta 50km utrku i dobro si?!? Odgovorio sam da je to radi dobre logistike (supruga Jelena „utaborila“ se na okrepi oboružana jelom i pićem i izvršavala sve moje zahtjeve), na što je on rekao da je to velika istina, jer je i on bio bolji od konkurencije samo radi toga što je uvijek imao do detalja razrađenu strategiju utrke i okrepe s koncentriranim asistentima.

Pa kako je to meni išlo? Prvo, za utrku sam se spremao dugo vremena, praktički godinu dana sam išao prema tom cilju, a treniram hodanje malo više od dvije godine, što me svrstava u početnike. Da odmah razjasnimo, nije tih 50km nikakva avantura, to je obična atletska disciplina, poput trkačkog maratona, ali nitko iz Hrvatske zadnjih četrdesetak godina nije to pokušao odhodati. Zadnjih dva tjedna pred utrku sam se odmarao, koliko je to u današnjem svijetu uopće moguće. Sve brige i misli nevezane uz hodanje sam ostavio kod kuće, te se pojavio na startu maksimalno usredotočen. Imao sam pripremljen vrlo jasan i jednostavan plan iz kilometra u kilometar kojim tempom hodati, na kojem pulsu, kako uzimati okrepe, te predvidio na okrepnom stolu sve što bi mi moglo zatrebati.

Nakon starta, odmah sam krenuo prema planu, sve je išlo kako treba, mala mučnina na 30-om km, okrepa je i za to imala rješenje, pa je mučnina brzo prošla, nikakve druge krize nisam imao, tek na 40-om km me malo uplašila činjenica da još imam 10km, s tim mislima sam brzo izašao na kraj. Sve u svemu, jedna od jednostavnijih utrka u mom hodačkom životu. Ponavljam, samo radi dobrog i (što je najvažnije) ostvarivog plana.

Službenih rezultata još nemam, znam da je pobjednik išao 3:55, te mojih 5:24 zvuči otužno, no ako znate da je A norma za nastup na olimpijskim igrama za tu disciplinu 4:00, onda vidite da pobjednik nije baš početnik poput mene. Naprotiv.

Najvažnije mi je da je led hrvatske pedesetice probijen, da mogu i svoje hrvatske kolege malo posavjetovati što i kako dalje, pa da nas sljedeće godine na 50km utrkama bude bar dva ili možda i tri puta više!

Dodamo li da je žensku olimpijsku disciplinu od 20km ove godine vrlo uspješno, koliko znam prvi puta u povjesti hrvatske atletike, odhodala i Vlasta Jurlin, nadam se ipak nekom napretku hodanja u nas. Već je i bilo vrijeme. Ali kako smo mi već podosta u godinama, ne bi li se neki atletski klub koji se baš ne zove „AK Veteran“ odlučio pokrenuti hodanje među mlađima? Da ne ostane svijet na nama...

Piše: Želimir Haubrih, AK Veteran

Tekstovi