U nedjelju je početak 10. izdanja Zimske brdske lige Japetić u 10 sati kod Šumskog dvora u Ivančićima, ujedno je i završnica Cascadia Trail Trophy-a za ovu godinu u kojem je sudjelovalo više od 1.000 natjecatelja.
Tekstovi

Plitvički maraton 2008
Objavljeno: 03.06.2008.
Protekli vikend nam je donio najvažniju cestovnu trku u proljetnom dijelu sezone – Plitvički maraton. Kultna trka, koja je svoju praizvedbu imala još prije 30 godina, ovog puta je doživjela 23. izdanje, jer se u prvoj polovici 90-ih nije održavala zbog okupiranosti dotičnog teritorija.

Vrlo zahtjevna staza (625 metara ukupne visinske razlike, 2.9 % prosječnog nagiba) i termin na pragu ljeta ne daju nikakve rezultatske šanse, ali upravo zbog toga rezultat na Plitvicama ima svoju posebnu draž, i podložan je beskrajnim usporedbama s ostalim ravnim maratonima.

Bosanski maratonski olimpijac iz Sydneya, Đuro Kodžo, nakon prošlogodišnjeg debakla, kad su ga u zadnjim kilometrima prestizali i oni koji to nisu mogli ni sanjati, ove godine se vratio triput jači, te rasturio laku mađarsku konjicu koja je već godinama pretplaćena na plitvičke pobjede. Laganim i dugačkim korakom sve je poslove posvršavao već u prvom dijelu staze i postavio, za plitvičke prilike, vrlo dobro vrijeme 2:30:32.

Đuro se kasno probudio iz zimske letargije, jer očito da ovaj rezultat ima B olimpijsku normu na ravnoj stazi i dobrim vremenskim uvjetima, koje je imao na maratonu u Ferrari početkom ožujka, kada nije uspio izvaditi vizu za Peking, što ne znači da Bosanci neće imati predstavnika u maratonu. U ženskoj konkurenciji će olimpijski maraton trčati naturalizirana Kenijka Lucia Kimani, koja je u zadnjih godinu dana napredovala do srednje svjetska klase, pa je, shodno našim skromnim nagradnim fondovima, ne gledamo više na našim trkama.

U pozadini borbe za pobjedu na 23. Plitvičkom maratonu, odvijala se trka u trci, tj. borba na hrvatskom nivou koja je trebala dati odgovor na pitanje tko je trenutno naš najbolji maratonac. No, kako nisu nastupili dvojica najboljih s prošlogodišnje hrvatske rang-liste Slavko Petrović (vjerojatno zasićen neuspjelim ganjanjem olimpijske norme) i Dražen Dinjar (trči samo jedan maraton godišnje), titulu favorita ponio je Hrvoje Kovač, aktualni državni prvak u maratonu i prvi na ovogodišnjim rang-listama (2:37, Ferrara). Glavnog konkurenta je imao u svom sparing partneru Goranu Muriću, drugog s ovogodišnje liste (2:38, Ferrara), a šanse da im uskrate pobjednički dubl su se davale Istrijanima - iskusnom Ivanu Staniću (2:41, Pariz) i Robertu Radojkoviću, koji su proteklih godina imali lijepih trka na Plitvicama.

S obzirom da je Goran Murić lamentirao taj aspekt u detalje, ne bih ga ponavljao, osim što bih još jednom napomenuo kako je taktička pripremljenost u trkama s otežanim okolnostima (u ovom slučaju i staza i vremenski uvjeti) često puta važnija i od fizičke, što su Goran i Hrvoje ovog puta zorno prikazali, otrčavši jako dobar maraton, ostavivši eventualne domaće protivnike na deset i više minuta rastojanja.

Ženska trka je pripala Judit Nagy, tako da Mađari ipak odlaze s jednom pobjedom. Jedina prijetnja u liku slovenske veteranke Ide Šurbek otpala je već sredinom trke zbog probavnih smetnji. Prošlogodišnja pobjednica Larissa Usacheva iz Rusije je ovog puta debelo zalegla i prizemljila se tek na 3:12. Ukupno, vrlo slaba ženska konkurencija sa samo 19 učesnica (tek prvih 6 ispod 3:30), što je pad od 50 posto u odnosu na lani kad ih je bilo 27 (od toga 10 ispod 3:30).

U klupskom dijelu pobjeda Sljemena, koje je, usudim se reći, već na polovici prvenstva na pragu svoje pete za redom titule prvaka Hrvatske. Samo muški dio tima je najbližim konkurentima (Veteran, Žumberak) napravio sat vremena razlike, mada ni ovog puta nije nastupio u najjačem sastavu.

Obiteljski maraton, oslabljen za nekoliko jakih familija iz prethodnih godina (Dekaš, Škevin, Filipčić), pobijedili su Brečići (Tomislav, Jerko i Marijana) već treći put za redom i potvrdili titulu najtrkačkije hrvatske obitelji.

Ukupno je nastupilo 818 trkača na sve tri trke, a završilo 717, no to nije objektivan pokazatelj jer su uglavnom odustajali (ne)trkači s najkraće trke na 7km. Na maratonu je odustalo 5 muškaraca i jedna žena (Šurbek), a na trci na 16km 5 muškaraca i 3 žene. Zanimljivo je da ih je bilo prijavljeno 1.136, što znači da se na startu nije pojavila čak četvrtina prijavljenih, pa se postavlja pitanje opravdanosti (i smisla) on-line predprijave bez plaćanja kreditnom karticom.

Najveća vrijednost Plitvičkog maratona je svakako broj zemalja zastupljenih na trci. Ove godine ih je bilo čak dvadeset. Najviše učesnika je, naravno, nakon Hrvatske (503), došlo iz Slovenije (51), Italije (41), Bosne (32), Mađarske (24), Slovačke (18), Srbije (14) i Francuske (10), što daje respektabilnu ukupnu cifru od 214 stranaca! Znakovit podatak je da je ogromna većina onih koji su se prijavili a nisu došli na trku, pogodili ste – iz Hrvatske. Volimo visiti na startnoj, ako već nemremo na ciljnoj listi!?

Riječ-dvije o organizaciji. S obzirom da sam zbog spleta okolnosti startao na maratonu i to 7 minuta nakon starta (čekajući partnericu koja je zapela u prometu), imao sam prilike posvjedočiti o nekim propustima, koje inače ne uočavam jer sam uglavnom u sredini mase: 

  • Vode na okrepnim stanicama do 14. kilometra nije bilo dovoljno, a na kasnijim previše (znači da se nije vodilo računa o tome da je u prvom dijelu 500 trkača na stazi, a u drugom niti 200) 
  • Limuna i šećera je bilo samo na uvodnim okrepnim stanicama, a poslije ne (znači nije dobro izbalansiran omjer, s obzirom da toga treba više u kasnijoj fazi, kad se «rikava») 
  • Bezrazložno su se na okrepnim stanicama kao alternativa limunu i šećeru nudile jabuke i krafne. Svaki trkač s iole iskustva zna da su jabuke zabranjeno voće na trkama zbog iznimno sporog varenja. O krafnama ne bih... 
  • Nema okrepne stanice u ciljnom prostoru, čak niti najobičnije vode. Onog trenutka kada završi maraton počinje oporavak organizma, prvenstveno rehidratacijom, i ako je nema agonija se produžava! 
  • Konačno i najvažnije: u cilju nema učesničke medalje?! Simbol maratona je jednostavno zanemaren, praktički i sintagma da su svi koji završe trku pobjednici.

Nažalost, na svom 76. maratonu i to sam konačno doživio i nemam logičnog objašnjenja za taj gaf, osim da se kresalo tamo gdje se nije smjelo. Debitanti iz mog kluba su mi se s punim pravom žalili – "pa ja sam samo zbog medalje trčao"! To su kritike postojećeg stanja, koje se s par lakih zahvata mogu riješiti nagodinu i stvari će biti bolje, pa ih treba iznijeti na konstruktivno vidjelo.

Međutim, Plitvički maraton može (i mora) biti još nešto više nego što je sad, jer zato ima potencijal. Naime, u svakom dijelu svijeta ljudi su čuli o Hrvatskoj kroz tri najvažnije stvari: Dubrovnik (Raguza), Plitvička jezera i Davora Šukera. S obzirom da se naš proslavljeni golgeter sigurno neće upustiti u organizaciju Šuker-maratona, da u Dubrovniku nema dovoljno prostora za maraton (mada su to u Veneciji riješili), ostaju nam Plitvice kao jedan veliki brend sam po sebi i činjenica da u svijetu ima na milijune maratonaca željnih trčanja na poznatim atraktivnim destinacijama i nacionalnim parkovima. Takvih maratona, primjerice, ima u Americi (Lake Tahoe marathon, Niagara marathon, Death Valley marathon), Africi (Kilimanjaro marathon, Safari marathon, Two oceans marathon), Aziji (Lake Biwa marathon, Lake Kawaguchi marathon, Lake Saroma marathon, Dead Sea marathon, Great Wall marathon), Italiji (Lago Maggiore, Lago di Garda), Britaniji (Loch Ness marathon) i rastući je interes za njih, reklo bi se čak da su u trendu.

Sljedeći korak organizatora bi stoga trebao biti (uz rješavanje sitnih organizacijskih propusta) institucionalizacija trke na svjetskom nivou, prvenstveno propagande radi. A to znači registracija u AIMS (Association of International Marathons and Road Races), čime će ući u službeni kalendar te udruge, samim time na mnoge svjetske trkačke web-kalendare, imat će reklamni prostor u časopisu Distance Running, koji se distribuira na 250 svjetskih maratona, uključujući sve najmasovnije. To je nezanemariva propaganda usko ciljanoj populaciji za relativno male novce. Usput će morati i službeno izmjeriti stazu (što znači dobiti međunarodni certifikat), tim više što postoje indicije da je duža za dobrih 800 metara (neslužbeno mjereno s tri različita bicikla i svima pokazalo preko 43 kilometra?!). Ni zasebna maratonska web stranica nije više neki bauk i Plitvički maraton je zaslužuje. Ako ne s informacijama, može se ispuniti s fantastičnim fotografijama koje bi privukle dodatni kontingent ljubitelja prirode i trčanja.

Text by Janko, photo by Žana

Tekstovi