U nedjelju je početak 10. izdanja Zimske brdske lige Japetić u 10 sati kod Šumskog dvora u Ivančićima, ujedno je i završnica Cascadia Trail Trophy-a za ovu godinu u kojem je sudjelovalo više od 1.000 natjecatelja.
Tekstovi

Prvenstvo Europe u planinskom trčanju
Objavljeno: 17.07.2008.
Proteklog vikenda je u njemačkom gorju Schwarzwald, u mjestašcu Zell am Harmersbach održano 7. prvenstvo Europe u planinskom trčanju. Nastupilo je ukupno 230 atletičara, manje ili više specijaliziranih za ovu atraktivnu vanstadionsku disciplinu, podijeljenih u 4 kategorije: mušku i žensku, te seniorsku i juniorsku.

Hrvatska je propustila inauguralno prvenstvo na portugalskom otoku Madeira 2002. godine i prošlogodišnje u francuskim Pirinejima, ali je u pravilu redoviti učesnik najvećoj smotri planinskog trčanja na starom kontinentu. Linija hrvatskog napretka je na ovom prvenstvu zaustavljena, ali nije pala. Muške posade su na proteklih 5 prvenstava redom osvajale sljedeće pozicije:

2003-Trento: 20. mjesto
2004-Korbielow: 18. mjesto
2005-Heiligenblut: 17. mjesto
2006-Upice: 16. mjesto
2008-Zell am Harmersbach: 16. mjesto

Ženske posade:

2003-Trento: 14. mjesto
2004-Korbielow: 15. mjesto
2005-Heiligenblut: 16. mjesto
2006-Upice: 14. mjesto
2008-Zell am Harmersbach: 14. mjesto

Staza
Za objašnjenje događanja na planinskim trkama ključna je stavka profil i težina staze. Trasa ovogodišnjeg prvenstva je bila vrlo neuobičajena i do sada još ne viđena na velikim planinskim smotrama. Prekrasno gorje Schwarzwald je prepuno pitomih brežuljaka i neodoljivo podsjeća na naše Zagorje. Nema velikih i strmih planina već je sve razasuto blago zaobljenim brdašcima maksimalne visine od kojih 400-tinjak metara, barem u ovom dijelu gdje se održavalo prvenstvo. Shodno tome, staza je bila iznimno blaga, praktički bez zahtjevnih dugačkih uspona koje tako mazohistički obožavaju specijalisti. To nipošto ne znači da je bila lagana, jer je na programu bila disciplina gore/dole (up & downhill), s pregršt promjena nagiba u jednom krugu od 4 kilometra s mnogobrojnim varijacijama na temu podloge. Upravo zbog toga, desilo se puno iznenađenja, koja to u biti i nisu kada se uzme u obzir neobičnost terena, koja je u velikoj mjeri diktirala poredak.

Odmak od planinskog trčanja je pogodovao specijalistima za kros jer je staza u biti bila kombinirana od čistih kros dionica i vrlo kratkih uspona i nizbrdica. Pa su na svoje došle nacije koje imaju tradiciju i njeguju kros, kao što su Velika Britanija, Francuska i osobito Turska, koja je bila iznenađujuće dominantna. S druge strane Talijani nikada nisu uzeli manje medalja, a staza nije pogodovala ni slovenskom timu, koji je došao u vrlo jakom sastavu, a ipak se vratio kući bez kolajne. U tu grupu bih stavio i našu reprezentaciju, s tom razlikom što još uvijek ne predstavljamo bitnu stavku za sami vrh. Naime, u Hrvatskoj nemamo niti jednu trku takvog tipa, a jedina trka koje donekle ima sličnu stazu (Papuk) je ove godine nažalost ugašena. Što znači da smo se educirali u smjeru hard-core planinskih specijalista, kojima odgovaraju trke tipa Biokovo, Učka, dobrim dijelom Sljeme i Japetić.

Stazu je odabrao Wolfgang Münzel, u predsjedništvu svjetske federacije WMRA zadužen upravo za staze. Nakon prošlogodišnjeg gafa na svjetskom prvenstvu, kada je "amenovao" iznimno strmi spust (vrlo pogibeljan pa je medicinska ekipa imala pune ruke posla), u strahu da ne napravi isti propust ovog puta je maksimalno ublažio priču. Osobno se nadam da planinsko trčanje neće krenuti tim pravcem i da ćemo ubuduće imati prvenstva sa stazama koje će pogodovati planinskim specijalistima, jer je to jedino mjesto gdje mogu svijetu pokazati zašto se bave time unatoč potpunoj nekomercijalnosti.

Muška trka
Tri kruga po 4km. Kolonu je bjesomučno povukao talijanski trkač Gabriele Abate, najslabiji član njihovog tima, pa sam pomislio da je to taktička varijanta kako bi se eventualni protivnici glavnog favorita Marca De Gasperia uništili u ranoj fazi. S obzirom da su Turci to objeručke prihvatili, već sam vidio Marca kako ih mažnjava u drugom i posebno trećem krugu. Peterostruki prvak svijeta, koji je sve svoje titule osvojio na spust stazama, ipak nije mogao materijalizirati svoju spustašku nadmoć, upravo iz razloga što su spustevi bili preblagi i prekratki. Na kraju se morao zadovoljiti tek trećim mjestom, a pobijedio je Turčin Ahmet Asslan, iako je 80 posto trke vodio na kraju srebrni Talijan Bernard Dematteis.


Danijel Čukušić

U našem timu smo očekivali daljnji proboj Ivice Škopca ka europskom vrhu, s obzirom da je zadnji put osvojio 29. mjesto. Međutim, Iveku također nije odgovarala staza i nije mljeo protivnike u zadnjem krugu, kako inače zna. No, 43. mjesto od 84 učesnika je još uvijek jako dobar plasman, točno na granici polovice. Najugodnije iznenađenje u našem timu priredio je najmlađi član Danijel Čukušić, koji je pametno krenuo, doslovno sa začelja, što mu je omogućilo isti tempo tijekom cijele trke, što je bilo jako teško provesti na ovakvoj stazi. Na kraju je zauzeo 61. mjesto, prestigavši do kraja trke više od 20 atletičara. Dobro su se borili Marin Koceić (69) i Hrvoje Kovač (72) i osvojili pozicije sukladno svojim trenutnim mogućnostima, zaostavši za pobjednikom 12 i 13 minuta, što je zadovoljavajuće. Kvaliteta učesnika na prvenstvu se pojačava iz godine u godinu. Primjerice, trkači koji imaju rezultat u polumaratonu 1:08 osvajaju mjesta oko 30. pozicije, a trkači kao Škopac koji trče oko 1:10 ne mogu ući u prvu polovicu! Pobjeđuju atletičari koji cenera trče ispod 29 minuta, a polumaraton ispod 1:02.

Ženska trka
Dva kruga po 4km. Od početka do kraja trku je vodila Talijanka Elisa Desco, a poredak prve tri se u ni jednom dijelu trke nije mijenjao, pa je tekma bila prilično nezanimljiva, reklo bi se čak i dosadna. Pobjednica inače ima rezultat u maratonu 2:30, a u polumaratonu 1:13, a u prvu polovicu su mogle ući samo cure koje polumaraton trče ispod 1:20. Zanimljivo je da je ekipno zlato osvojila Velika Britanija, koja od kad ja pratim ova prvenstva (od 2002.) nikada nije uzela medalju, što dovoljno govori o kros-profilu staze, jako cijenjenom na Otoku.


Sanja Begović-Geceg

Za našu najbolju Barbaru Belušić (37. mjesto) vrijedi sve isto kao i za Škopca. Staza joj nije pružala mogućnosti da demonstrira svoju penjačku i spustašku sklonost, pa je u odnosu na prethodno prvenstvo izgubila 10-ak pozicija, jer su profitirale "brzanke". Isto vrijedi i za Danijelu Černić (52), inače odličnu penjačicu. Izgleda da je staza najviše pogodovala Petri Gidak (49), koja je ove sezone u životnoj formi, i koja je zaostala za pobjednicom samo 8 minuta. Dobro je trčala i debitantica Sanja Begović-Geceg (59), vrlo ujednačeno i bez pada, i ukupno gledajući, osobno sam zadovoljan s obje ekipe jer su pokazale borbenost na stazi koja im nikako nije odgovarala. Rezultatski nismo baš zadivili svijet, ali to je trenutno najbolje što imamo u HR i to se zove realnost.

Juniorska trka
Juniorke samo jedan krug od 4km. Ovdje su moja očekivanja bila najveća, čak sam u jednom idealnom razvoju događaja, potajno se nadao i medalji. Koja je u jednom trenutku čak izgledala da je nadohvat ruke! Naime, Valentina Belović je na posljednjem svjetskom prvenstvu zauzela 22. mjesto, s tim da je tada bilo dosta neeuropskih atletičarki (USA, Australija, Novi Zeland) ispred nje. Shodno tome da je Tina u međuvremenu starija godinu dana (što je puno u juniorskom stažu) i da je napredovala, objektivno je bilo za nadat se da može u top 10. A nepredvidljivost discipline i kratkoća trke mogla je ponuditi pozitivan razvoj događaja u nekim varijantama. Čak sam smatrao da jedino njoj u našem timu odgovara ovaj tip staze, pa je optimizam bio gotovo realan.

Nakon starta odjurio sam na 2. kilometar i zauzeo poziciju za fotkanje. Iz grma su ko metak izletile prve tri Turkinje i odmah za njima Tina, pa praznina i onda Ruskinje. Od uzbuđenja nisam više mogao slikati i odmah sam odjurio do ciljnog prostora. Vrijeme je sporo prolazilo i onda su nakon 18 minuta počele pristizati prve juniorke. Nakon što ih je u par sekundi prošlo 10-ak već sam se ohladio i počeo brinuti da se eventualno Tina nije razbila na nizbrdici, jer je zaostatak počeo bivati nelogičan. Na kraju se ipak pojavila, naravno sa suzama u očima, svjesna da je dobra prilika otišla u vjetar u par minuta. Što se desilo? Turkinje su krenule prejako i povukle za sobom Tinu, koja je fajterski ušla u trku na sve ili ništa. Kada su se Turkinje zakiselile, mlade Ruskinje su im u završnici napravile pravi dar-mar, a naša Tina je u cijeloj priči bila kolateralna žrtva. Europska prvakinja je postala Mariya Bikova, koja je na tom sitom prošlogodišnjem svjetskom prvenstvu došla u cilj samo 6 sekundi ispred Tine, što samo govori da naša Tima ima tu kvalitetu za sam vrh. K tome i, za razliku od Bykove, još jednu godinu juniorskog staža ispred sebe i ja vjerujem da će joj se na jednom od sljedećih prvenstava stvari posložiti! Dobro je trčala Marija Lukina, naša druga juniorka, koja je u zadnjih 100 metara čak i prestigla u tim trenucima totalno indisponiranu Tinu.

Putovanje je bilo prilično zamorno, od Zagreba do Zella po 15 sati u svakom smjeru. Putovalo se s reprezentancom Slovenije i tako prepolovio putni trošak, čime nije potrošena suma predviđena od strane HAS-a za planinsko trčanje, pa je sada već posve izgledno da će se Hrvatska pojaviti i na sljedećem svjetskom prvenstvu, koje će se održati 14. rujna u mondenom švicarskom skijalištu Crans Montana. Izborna trka za sastav koji će nas predstavljati na tom prvenstvu bit će trka na Japetić (31.08.) u organizaciji Atletskog kluba "Jastreb 99".

Za kraj bih pohvalio sve naše reprezentativce na borbenosti i na uzornom ponašanju tijekom sva 4 dana, koja su protekla u vedrom raspoloženju, bez i najmanjeg ekscesa.

Ukupni rezultati i podaci o stazi na web stranici http://www.zellamharmersbach2008.eu.tf/  
Web stranica za predstojeće svjetsko prvenstvo http://www.wmrt2008.org/pages/en/  
Web stranica WMRA http://www.wmra.ch/

Text & photo by Janko

Tekstovi