U nedjelju je početak 10. izdanja Zimske brdske lige Japetić u 10 sati kod Šumskog dvora u Ivančićima, ujedno je i završnica Cascadia Trail Trophy-a za ovu godinu u kojem je sudjelovalo više od 1.000 natjecatelja.
Tekstovi

Tko to VOLI TRČATI?
Objavljeno: 16.09.2008.
Iza mene je moja prva organizirana utrka. Evo kako je to izgledalo iz moga kuta. Otkrijete kolika je moć pozitivnih misli i može li se uz njihovu pomoć pobijediti kiša?

Početkom kolovoza trčkarajući po savskom nasipu u glavi mi se rodila ideja o organiziranju utrke. Paf! Uslijedilo je nekoliko dana vaganja ideje, promišljanja, pozivao sam na ubrzani rad racionalni dio mozga i… zaključka nije bilo. Dio mene je to i dalje htio i vjerovao da ja to mogu, dok je onaj drugi, racionalni dio, sve kočio. Argumenti su mu bili da još uvijek ne znam puno o utrkama, da mi nitko neće doći na utrku, da neću skupiti sponzore. I nekako sam to potisnuo u sebe. Na neki način i odustao od organizacije. Ali nisam zauvijek ugasio plamičak te ideje.

I tako, vozim se u busu i čitam nekakav časopiščić u kojem neka konceptualna umjetnica govori o nekakvim svojim instalacijama koje je radila na Jadanu pod morem u Modroj špilji (ako se ne varam). I svoj pomalo dosadnjikavi tekst završava rečenicom koja me pogađa „u sridu“. Ukratko, rečenica nosi misao da se u životu nekada treba ići i glavom kroz zid, ako se želi doći na stepenicu više. I to je bilo dovoljno da izvadim papir i olovku i počnem pisati najavu za utrku, zapisujem imena ljudi, stvari koje treba nabaviti, pitanja koja treba postaviti Jankoviću, Toru, Blažaninu, Haubrihu, Borovcu.

Naučena sistematičnost, poznavanje projektnog managementa i trunka poznavanja marketinga od ovog početnog skiciranja proizveli su dobro strukturiranu cjelinu i dali joj ime Kros utrka VOLIM TRČANJE.

Slijedilo je mjesec dana mukotrpnog rada, istraživanja, telefoniranja i slaganja mozaika zvanog – organizacija utrke.

Sve je išlo super do 3 dana prije same utrke kada se vremenska prognoza s 30C mijenja na kišoviti dan s 16C. Sijede vlasi počinju same iskakati, tlak se dizati, apetit padati. Srećom, u pomoć uskaču dobri ljudi iz Zagrebačkog atletskog saveza i uz njihovu pomoć dobivam Boćarski dom kao sklonište u slučaju kiše. Odmah se lakše diše. No i dalje nisam mogao vjerovati da će mi kiša sve pokvariti. Uz podršku prijatelja zaista počinjem vjerovati da kiše ipak neće biti i da će sve biti uredu (iako su sve prognoze govorile drugačije). Večer prije utrke nad Zagrebom je prolom oblaka, idem spavati ali vjerujem da ujutro neće biti kiše. Prognoza kaže drugačije.

Iz dana u dan sam promatrao kako se broj prijavljenih povećava. Dan prije utrke doseže nevjerojatnih 200 prijava. Zbunjen sam. Iako sam napravio jako dobru medijsku kampanju nisam se nadao takvom odzivu. Na kraju su se prijave završile na broju 217. Moram pitati Ranka jel' to prost broj, on zna.

Nećete vjerovati koliki je problem u Zagrebu kupiti kutiju s 1.000 ziherica??!! Da mi je netko prije rekao da će mi to biti jedan od najvećih organizacijskih problema ne bih mu vjerovao. Koga god da sam pitao, nitko ne zna. Svi kažu odi u NAMU, a tamo mi kažu da već 10 godina nisu dobili kutiju s toliko ziherica. Oni kažu odi kod Kineza. A Kinezi opet kažu da nemaju. I tako, nakon nekoliko dana obilazaka kvartova i svih mogućih dućančića naletjeh na dobru vila koja mi reče tri magična slova HIR.

Večer prije kasno u noći, stavljam zadnje kamenčiće u mozaik i idem spavati. Dobro će mi doći tih par sati sna. Znam.

Budim se i osluškujem jel pada kiša. Ništa ne čujem i s nevjericom provirujem kroz prozor. Fakat ne pada, al je mračno kao da će svaki čas. Brzo se oblačim i jurim u auto potrpati svari dok fendovi nisu stigli.

Dolazimo na start kad tamo – čeka nas brojna ekipa koja je već stigla iz Vrbovca. Revni trkači, a ne kao ovi domaći koji na utrku dolaze 5 do 10 i onda se bune što start kasni. Cccccc

I baš tada počinje čarolija. Sve se počinje slagati, dolaze trkači, počinje registracija, slažemo stolove, postavljam volontere uz stazu, dolazi još više trkača, jurcam okolo kao izgubljen ali točno znam što i kada trebam napraviti, više i ne primjećujem koliko trkača je došlo, stigli su i novinari, netko mi nešto čestita ali nemam vremena jer moram odnijeti ovu vodu iz točke A u točku B, kažu mi da neki volonteri nisu došli, panika me hvala no brzo reorganiziram ljudstvo i pokrivam ključne točke (kasnije će se ispostaviti da su mi trkači kratili stazu jer nisam imao ljude na svim točkama gdje sam ih planirao imati), stigla je i Kata i želi da se s njom igram, gledam na sat i skužim da je samo 15 minuta do starta i da je red na registraciji, FUCK! zašto mi to netko nije rekao, u letu otvaram još jedno registracijsko mjesto…

A na koji način označiti start ako nemaš razglas??? I ako ti dvije utrke startaju u suprotnim smjerovima? Vjerujte, to mi je bio najveći izazov. Srećom, nogometno prvenstvo nije daleko iza nas i navijačkih rekvizita nam je ostalo. Ja sam sa sobom ponio navijačku trubu koja mi je spasila život. Uz pomoć nje uspijevam pridobiti pozornost, podijeliti trkače, natjerati ih da odu na start i zatrubiti za start: TRUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUB!!!!!!!!!!!!!!

Znate ono kada u filmovima, najčešće nakon eksplozije, nestane zvuka - kao da je glumac oglušio? E tako sam se osjećao. Sva strka i zbrka je nestala. Sad je na vama, izvolite i trčite. Ja sam svoje napravio i sada se moram odmoriti. Al zaista, bilo je lakše kada sam vidio da je utrka uistinu startala. Time je 66% posla odrađeno, ostaje još 33% i ubacujem u višu brzinu.

Ponovno reorganiziram ljudstvo i spremam se za doček prvih trkača.

Promiče mi dolazak pobjednika, više me brine kako je na okrjepi, jel' ima dovoljno vode. Nemojte da mi nestane vode! Samo se to ne smije desiti.

Mnogo toga mi je promaklo, sada gledam video snimku i ne mogu vjerovati. Ma ustvari i mogu vjerovati. Zaista sam birao ljude i birao mjesta gdje će tko biti. Naravno da ću Lanu staviti na okretište (ne može nitko proći a da ga ona ne skuži), Crnog na registraciju, Sandru na bajk, Andriju, Ninu i Bare u cilj jer oni znaju napraviti atmosferu. Uz sebe su privukli još 10-ak ljudi i navijali za trkače, bodrili ih, davali poklone. A trkači? Bili su malo iznenađeni. Bar tako izgleda na snimci.

Do kraja je samo još trebalo podijeliti medalje, poklon vrećice, banane, peciva, grožđe, pivu i cedevitu pokupiti smeće i otići na dvodnevni počinak.

I ako niste primijetili, kiša nije pala iako je prognoza govorila drugačije.

GOD IS GREAT!

Nedeljko Vareškić, DŠR Aktivan život

P.S.
Hvala svima koji su me podržali i gurali u organizaciji. Hvala trkačima koji su došli i hvala svim mojim volonterima. A oni koji nisu željeli ili nisu mogli doći… imat će se šansu popraviti iduće godine na istom ovom mjestu.

Tekstovi