U nedjelju je početak 10. izdanja Zimske brdske lige Japetić u 10 sati kod Šumskog dvora u Ivančićima, ujedno je i završnica Cascadia Trail Trophy-a za ovu godinu u kojem je sudjelovalo više od 1.000 natjecatelja.
Tekstovi

Terry Fox - suvremeni kanadski heroj
Objavljeno: 16.09.2008.
Možete li se sjetiti osobe koja vas je svojim životnim primjerom natjerala da promijenite svoje životne navike? Osobe koja vas je potaknula na razmišljanje? Osobe koja vas je inspirirala na zacrtavanje i dosezanje viših ciljeva? Osobe koja je vizionarski gledala u budućnost i vjerovala u mijenjanje svijeta? Osobe koja je vjerovala u snagu volje?

Terry Fox, 22-godišnji Kanađanin komu su u 18-oj godini dijagnosticirali rak kostiju te mu ubrzo amputirali jednu nogu, svakako je jedna od takvih osoba. Terry se do tada aktivno bavio mnogim sportovima, a najviše košarkom. Noć prije amputacije u bolnicu mu dolazi trener i donosi časopis s člankom o sportašu koji je nakon amputiranja noge uspio istrčati New York Marathon. Terry je tu cijelu noć sanjao samo o jednom - da nakon izlaska iz bolnice pretrči Kanadu od Atlantskog do Tihog oceana (preko 8.500 km).

„Natjecateljskog sam duha. Sanjar sam. Volim izazove. Ne odustajem. Kada sam odlučio učiniti to, znao sam da ću ići do kraja. Nije bilo druge opcije.”

Terry je idućih 16 mjeseci proveo po bolnicama boreći se s tom strašnom bolesti. Tih 16 mjeseci Terry je gledao strah i nemoć na dječjim licima, među kojima je međutim bilo i onih koji su se i dalje smiješili i vjerovali da će već sutra sve biti puno bolje. Tako je Terry dodatno učvrstio svoju odluku o trčanju.

Dvije godine nakon operacije Terry je uz pomoć umjetne noge počeo s programom trkačkih priprema. Tijekom sljedećih 15 mjeseci provedenih u pripremama istrčao je preko 5.000 kilometara koja su bila obilježena mnogim usponima i padovima, znojem i krvi. No Terry nije odustajao, ispred njega je bio samo jedan cilj – pretrčati Kanadu i prikupiti novčana sredstva za istraživanje raka.

„Jedno je samo pretrčati Kanadu, ali sada, ljudi će doista saznati što je to rak.”

I tako 12. travnja 1980., tri godine nakon što mu je amputirana noga, Terry zaista započinje svoju najveću životnu avanturu, utrku koju sam naziva „Maraton nade“ (Marathon of Hope). Bit će to utrka koju će Kanađani zauvijek pamtiti.

“Neki ljudi ne mogu shvatiti što ja to radim. Nije šetnja, to je trčanje ili ono najbliže trčanju što mogu učiniti i teže je nego činiti to isto s dvije zdrave noge. Izuzetno me ljuti kada ovo nazivaju šetnjom. Da samo hodam to ne bi imalo nikakvo značenje.“

Terry u tom trenutku vjeruje da je izliječen i da je pobijedio rak, ali i dalje želi prikupljati novac koji je potreban za istraživanje raka. No tu postoji i drugi, možda važniji razlog odlaska na maraton. Terry želi pokazati da osobe koje su izgubile neki dio svoga tijela nisu manje vrijedne ili manje sposobne. Naprotiv, on želi pokazati da ti ljudi ponekad mogu i više od osoba koje nisu doživjele sličnu tragediju. I zaista, pokazat će da ne postoje granice onoga što može napraviti osoba s invaliditetom. Terry je zauvijek promijenio mišljenje okoline o osobama s invaliditetom i pokazao da iako mu je rak uzeo nogu, nije mu uzeo njegov duh.

„Trčim na jednoj nozi. Vjerojatno ne trčim brzo, ali idem najbrže što mogu. Pomalo mi smeta kada se ljudi odjednom stvore kraj mene. Želim da se i ti ljudi potrude. Imam izuzetan natjecateljski duh. Kada drugi trče uz mene, trče svega dvije-tri milje, a za mene je to vjerojatno već 26-a milja.“

Terry je u naredna 143 dana uspio pretrčati 2/3 Kanade (5.373 km) trčeći svaki dan maraton od 42 km što je nezamisliv uspjeh za zdravog sportaša, a pogotovo za mladića koji se bori s rakom i trči s jednom zdravom nogom.

„Kada sam trčao kroz maleni Sparks Street Mall cesta je bila izuzetno uska, ali su i dalje ljudi trčali iza mene, dok su ostali poredani sa strane pljeskali. Dug je put bio ispred mene do mjesta gdje su svi ti ljudi bili i jednostavno sam sprintao. Lebdio sam kroz zrak i nisam osjećao bol. Bilo je zaista odlično. Takve uspomene ti nitko i ništa ne može oduzeti.“

Ništa ga nije zaustavljalo na njegovom putu. Niti olujne kiše, niti vrućina užarenog ljetnog asfalta, niti jaki vjetar. Trčao je kroz mala ribička sela, ali i kroz kanadske velike gradove. Nazivali su ga herojem, no on je i dalje u sebi vidio običnog i malog Terry Foxa koji se nalazi na svom putu s kojega ga ne može ništa skrenuti.

„Ljudi su mislili da prolazim kroz pakao. Možda djelomice i jesam, ali ipak radio sam ono što sam htio i ostvarivao mi se san, a zbog toga, pored svega ostaloga, činilo mi se da se isplati. Iako je bilo toliko teško, nije postojalo ništa drugo na svijetu što bih radije radio.“

Utrku je započeo bez ikakve medijske pozornosti, no kako se utrka nastavljala sve više ljudi ga je dočekivalo na ulicama, bodrilo, trčalo s njim i darivalo novac. Ponekad su čekali satima ne bi li vidjeli Terrya i u šaku mu stavili nešto novca. Zabilježen je i slučaj kada mu je u jednom mjestu lokalni gitarist u nedostatku gotovine poklonio gitaru vrijednu 500 dolara. Ili, kada je u mjestu Gravenhurst, smještenom u srcu Ontarija, prikupio preko 14.000 dolara iako je mjesto imalo samo 8.000 žitelja.

Terryjev san je bio da do kraja utrke prikupi 22 milijuna dolara, a postigao bi to ako bi svaki Kanađanin dao samo po jedan dolar.

„Koliko ljudi radi nešto u što zaista vjeruje? Želio bih samo da ljudi shvate da je sve moguće, ako se potrudiš; snovi se ostvaruju ako se ljudi potrude. Kada sam počeo trčati ovaj maraton, rekao sam da svatko od nas daruje samo 1 dolar, prikupili bismo 22 milijuna dolara za istraživanje raka. Nije me briga, nema razloga zašto to ne bi moglo biti moguće. Nema razloga! Želio bih da svi na neki način polude inspirirani prikupljanjem sredstava za istraživanje raka.“

Donacije su počele polako stizati. Čitajući o Terryju i o cilju koji si je zadao, Isidore Sharp, predsjednik Four Seasons'a, našao se u snu kojeg je snivao Terry. Odmah je uplatio 10.000 dolara i pozvao još 999 drugih kanadskih kompanija da učine isto.
Nažalost, 1. rujna 1980., nakon 143 dana provedena u utrci Terry je bio prisiljen prekinuti „Maraton nade“ jer se rak pojavio na plućima te je zbog neizdrživih bolova Terry morao odustati.

„Ljudi su i dalje stajali uz cestu govoreći: “Nastavi, nemoj odustati, možeš ti to, svi smo uz tebe.“ TV ekipa s kamerama me čekala. Mislim da uopće nisu shvatili da su upravo snimili moj posljednji kilometar... Ljudi su i dalje govorili: „Možeš ti to, Terry, možeš ići do kraja“. Počeo sam razmišljati o svim tim komentarima u tom posljednjem kilometru. Da, pomislio sam, ovo bi mi zaista mogao biti posljednji“.

Terryjev otac je bio jako potresen što se bolest vratila. Samo je rekao: „To nije pravedno, nikako nije pravedno.“ No, na to mu je Terry odgovorio:
“Ne mislim da je ovo nepravedno. To je tako kada je rak u pitanju. Nisam jedini koji je obolio, to se stalno ljudima događa. Nisam poseban i upravo to dodatno naglašava ono što sam učinio. Inspirirati će mnoge ljude, dati im smisao. Samo želim da ljudi shvate da je sve moguće ako se potrudiš; snovi mogu postati stvarnost ako uložiš dovoljno truda u njihovo ostvarenje.”

Terry se vratio u bolnicu u kojoj je nastavio nositi svoju majicu „Maraton nade“ koju je nosio i tijekom utrke. Odbio je ponude mnogih koji su se nudili da u njegovo ime završe utrku. Očito se potajno nadao da će se vratiti i završiti je sam.

„Nisam sanjar i ne kažem da ću svojom inicijativom dobit odgovore ili pronaći lijek proziv raka. Ja jednostavno vjerujem u čuda. Moram.“

U tom trenutku počinju se događati nevjerojatne stvari. Nešto što ni sam Terry sigurno nije mogao ni zamisliti kada je započinjao utrku. U manje od 48 sati CTV televizijska mreža pokreće telefonsko prikupljanje novaca da bi na kraju prikupili više od 10 milijuna dolara. Isidore Sharp, šalje telegram Terryu (kojeg ovaj kasnije pribada na zid iznad kreveta) u kojemu kaže da je Terryjev maraton samo početak te da će se ovakav način prikupljanja novaca nastaviti održavati svake godine u njegovo ime sve dok se ne dobije borba s rakom.

„Ti si započeo. Mi nećemo odustati sve dok se tvoj san o pronalasku lijeka za rak ne ostvari.“

Sljedećih 10 mjeseci Terry provodi u borbi s opakom bolesti. Ponekad dan provodi u nesnosnim bolovima, a ponekad se osjeća tako dobro da bi išao van s prijateljima. I dok se on borio s bolesti, primao je razna priznanja i odlikovanja i što je najvažnije, iznos donacija za „Maraton nade“ dosegnuo je zamišljenih 23 milikuna dolara.

Terry je izgubio utrku s rakom 28. lipnja 1981., samo jedan mjesec prije svog 23. rođendana. U Kanadi je proglašen dan žalosti, zastave su vješane na pola koplja. No ljudi ga nisu zaboravili, priča o njemu nije nestala s njegovom smrću. Tek je započela. Od tada se svake godine u njegovo ime diljem Kanade, a kasnije i diljem svijeta održava utrka nazvana „The Terry Fox Run“.

Prva utrka održala se u rujnu 1981. na više od 760 lokacija diljem Kanade. Na utrci je sudjelovalo preko 300.000 ljudi koji su trčali, hodali, vozili bicikl. Tom prigodom prikupljeno je više od 3,5 milijuna dolara.

Terryjevi roditelji, ali i Isidore Sharp, vjeruju da će jednoga dana neki briljantni istraživač, koji će možda biti sponzoriran od novaca koji se prikupljaju u Terryjevo ime, pronaći lijek za rak i tako ostvariti Terryev san.

Do danas je diljem svijeta u Terryevo ime na „The Terry Fox Run“ utrkama prikupljeno više od 400 milijuna dolara za istraživanje raka.

Za života, Terry je primio mnoga najviša kanadska civilna i državna priznanja i odlikovanja: proglašen je osobom godine (1980. i 1981.), nakon smrti po njemu su nazvali najviši vrh Rocky Mountains, dionica ceste koju je Terry posljednju istrčao (dužine 82 km) imenovana je po njemu, posthumno je ušao u kanadsku sportsku Dvoranu slavnih, kanadska pošta izdala je marku s njegovim likom (do tada je bilo pravilo da se prije izdavanja marke s likom osobe čeka minimalno 10 godina nakon smrti te osobe), jedna TV postaja ga je proglasila sportašem desetljeća (u konkurenciji s velikanima kao što su Wayne Gretzky i Michael Jordan), 1999. godine ga proglašavaju najvećim kanadskim herojem, Terryjev lik dolazi i na kovanicu od jednog dolara (tako Terry postaje prvi Kanađanin koji se pojavljuje na kovanici), 2005. godine u više od 9.000 škola diljem Kanade sudjeluje više od 3 mil. studenata i učenika na Terry Fox National School Run Day, 2005. godine u Kanadi evidentirano je 14 škola i 15 cesta koje nose Terryjevo ime. Svake godine milijuni ljudi u preko 50 država sudjeluju na Terry Fox Run utrci.

I za kraj, evo što je o Terryju rekla jedna žena koja ga je čekala u Torontu na ulici: „Terry te tjera da ponovno vjeruješ u ljude.“

* * * * *

Terry Fox Run, Hrvatska
U Zagrebu na Jarunu, osmu godinu za redom 16. rujna 2007. godine održala se humanitarna utrka „The Terry Fox Run“. U svom priopćenju za javnost organizator utrke u Hrvatskoj, Kanadsko veleposlanstvo u RH, objavilo je da je ovogodišnja utrka polučila izuzetne rezultate. Procjenjuju da je taj dan akciju na Jarunu podržalo preko 5.000 ljudi od kojih je većina uistinu i prešla tih 6 jarunskih kilometara, dok su ostali kupovali na štandovima koje su postavili sponzori. Osim brojnih posjetitelja, ovu akciju su svojim prisustvom podržali i brojni članovi Vlade RH na čelu s potpredsjednicom Jadrankom Kosor, ministrom zdravstva, ministrom obrane te ministricom vanjskih poslova i europskih integracija kao i prvom damom Hrvatske Milkom Mesić.

Organizator ističe da se ove godine u akciji prikupilo nevjerojatnih 850.000 HRK što je skoro za 30% više nego prošle godine. Ovime se Hrvatska zaista može dičiti. Sva prikupljena sredstva uložit će se u kupnju opreme za Odjel dječje onkologije bolnice Šalata u Zagrebu.

* * * * *

Pismo Terryja Fox-a kojim traži pomoć za utrku

Večer prije nego sam doživio amputaciju desne noge, moj trener košarke donio mi je časopis s člankom o čovjeku koji je doživio sličnu sudbinu i nakon toga trčao na maratonu u New Yorku. Upravo je to bio presudni trenutak kada sam odlučio suočiti se s novim, nametnutim izazovom i ne samo nadvladati svoj invaliditet, nego ga u potpunosti pobijediti. Nikako nisam želio jednoga dana pogledati unatrag i reći da me to u bilo čemu onesposobilo.

Kroz vrlo kratko vrijeme shvatio sam da će to biti samo pola mog zadatka, jer sam kroz 16 mjeseci kemoterapije doživio grubu stvarnost i osjećaj nemoći koji je vladao u klinici. Vidio sam lica koja su se i dalje hrabro smiješila, ali i one koji su u potpunosti odustali. Upoznao sam osjećaje nade, poricanja i očaja. Moj zadatak nije mogao biti sebičan. Nisam mogao napustiti ovaj svijet znajući da iza sebe ostavljam mnoga takva lica i osjećaje, iako sam znao da će mi odlazak donijeti određeno oslobođenje. Patnja mora negdje prestati…odlučio sam prevladati vlastita ograničenja u svrhu tog cilja.

Od početka je utrka bila izuzetno teška i osim sa standardnim poteškoćama s kojima se susreću svi sportaši posvećeni svome cilju, susretao sam se s mnogim preprekama vjerojatno nepoznatima trkačima sa dvije zdrave noge.

Svi ti problemi sada su iza mene, jer sam im se uspio oduprijeti ili sam se naučio nositi sa njima. Osjećam svoju fizičku i psihičku snagu. Uskoro ću tjedno moći pretrčati 1 milju više i zajedno s treningom snage, do slijedećeg travnja moći ću postići ono što je do nedavno za mene bio samo daleki san koji u zemlji čuda postaje stvarnost - pretrčati Kanadu i prikupiti novac za borbu protiv raka.

Trčati mogu, čak i ako ću morati puzati posljednje kilometre.

Potrebna nam je vaša pomoć. Ljudi u klinikama oboljelih od raka diljem svijeta trebaju ljude koji vjeruju u čuda.

Nisam sanjar i ne kažem da ću svojom inicijativom dobiti odgovore ili pronaći lijek protiv raka. Ja jednostavno vjerujem u čuda. Moram.

Terry Fox, listopad 1979.

Tekst sastavio: Nedeljko Vareškić

Tekstovi