U nedjelju je početak 10. izdanja Zimske brdske lige Japetić u 10 sati kod Šumskog dvora u Ivančićima, ujedno je i završnica Cascadia Trail Trophy-a za ovu godinu u kojem je sudjelovalo više od 1.000 natjecatelja.
Tekstovi

Zagrebački maraton brži nego ikad
Objavljeno: 07.10.2008.
17. put za redom se održava maraton u Zagrebu. Nakon gotovo 15 godina stagnacije i nazadovanja, u posljednja tri izdanja došlo je do vidnog pomaka u organizaciji, broju učesnika, medijskoj zastupljenosti, nagradnom fondu, te samim time i rezultatu.

Zasluga je to novom organizacijskom timu koji je uveo puno novina nakon kojih su se stvari pokrenule ka boljem. Naravno, prostora za napredak još uvijek ima i nadajmo se da će biti iskorišten u sljedećim godinama. Neke stvari su pak limitirajuće i Zagrebački maraton nikada (ne reci nikada) neće biti Berlin, London ili New York, barem ne dok se ne promijeni opća i sportska kultura u Hrvata ili svjetski poredak iz temelja, a to znači nikad. 


Antonija Orlić

U okvirima vlastitih mogućnosti, Zagrebački maraton je ipak u posljednje 3 godine izrastao u najvažniju, najmasovniju i najspektakularniju cestovnu trku u državi, što je trebala biti od prvog dana, ali eto, nekim čudom nije. Na stranu lokal-patriotizam, nekadašnji laureati najboljih domaćih trka, kao što su npr. varaždinski, sinjski, velikogorički ili riječki polumaraton te maraton u Plitvicama, objektivno ne mogu više ni u jednom značajnom segmentu parirati Zagrebačkom maratonu, jer je konačno grad, koji ima moć, stao iza njega. A za to dobre zasluge ima i maratonac koji je ove godine s razlogom trčao sa startnim brojem 1!

Masovnost
Ne zavaravajmo se da ćemo, bez obzira što pročitali po novinama, ikada dostići brojku od 30-ak tisuća maratonaca. Iz dva razloga: prvi je čisto tehničke naravi, a to znači da Zagreb nema dovoljno širokih i dugačkih avenija koje bi uspjele progutati tako veliku masu u jedinici vremena od kojih 5-6 sati. Drugim riječima, nema propusnu moć. Kad bi je i imao kojim slučajem (recimo na zaobilaznici, al' to onda nije to), ne bi imao s čime puniti jer samo 300-tinjak Hrvata godišnje pretrči maraton, a tendencija porasta je tako minijaturna da bi potrebitu brojku ovim tempom razvoja mogli dosegnuti tek u četvrtom milenijumu. No, brojka od 213 maratonaca i 330 polumaratonaca u jednoj trci je nešto što se prije samo 5 godina nije moglo ni zamisliti na našim cestama. Stoga, vjerujem da ćemo za 5 godina doživjeti i prvi četveroznamenkasti broj učesnika, a to je već nešto.


Đuro Kodžo

S druge strane, za dobiti takvu cifru trebamo i ispomoć stranih trkača, koju nemamo iz isto dva razloga: prvi je da Zagreb nije i ne može biti turistički pandan Berlinu, Londonu ili Parizu, a drugi je da sam maraton ne pruža (osim niske startnine) dovoljno motiva stranim trkačima za učešće, što bi npr. dao jedan svjetski rezultat ispod 2:08, kao garancija brze i atraktivne staze.

Pregled stranih učesnika, kojih je ukupno iz 17 zemalja došlo 107 (znači točno 20% od ukupnog broja):

Slovenija 42
Njemačka 9
Nizozemska 8
Poljska 8
Bosna 8
Mađarska 7
Srbija 5
Engleska 5
Austrija 4
Švedska 2
Češka 2
Italija 2
Australija 1
Crna Gora 1
Makedonija 1
Rusija 1
Moldavija 1

Situacija bi se dala poboljšati jačim angažmanom i prezentacijom kvalitetnog propagandnog materijala na maratonskim EXPO-sajmovima, prije svega onim masovnim, a zakup prostora na njima je dovoljno skup da možemo zaboraviti tu priču.


Dražen Dinjar

Kvaliteta
Jedini važni segment trke u kojem nije napravljen (dovoljno dobar) korak naprijed. Nagradni fond je čak i dovoljno visok, osobno bih rekao možda i predobar za ovaj sastav elite, ali izgleda nedovoljno dobar za jaču rezultatsku priču, a to je blizu 2:10 u muškoj i 2:30 u ženskoj konkurenciji. Objašnjenje leži u činjenici da je Zagrebački maraton praktički u udarnom jesenskom terminu, kada se u bližoj (Graz, Carpi, Salzburg, Torino, Udine, Lake Garda, Budimpešta, Košice, Koeln, Novi Sad, Temišvar) i daljoj okolici održava na desetine jakih maratona koje ne mogu istovremeno ispuniti ono malo svjetskih trkača B-klase, kojima težimo.

No, ove godine nam se posrećilo s odličnim vremenom Đure Kodže, jer je 2:16:45 jako lijepi maratonski rezultat, puno unutar B-olimpijske norme (1036 bodova po mađarskim tablicama). To je ujedno četvrti najbolji maratonski rezultat otrčan na teritoriju Hrvatske, a bolje od ovoga su išli samo osvajači medalja na Europskom atletskom prvenstvu u Splitu 1990. godine (Gelindo Bordin 2:14:02, Gianni Poli 2:14:55, Dominique Chauvelier 2:15:20), što znači u vrijeme bivše Juge. Đurino pobjedničko vrijeme je ujedno i drugi rezultat Bosne i Hercegovine (bolji samo Sead Kondo 2:15:55 prije više od 30 godina), a brži je od hrvatskog rekorda za 20 sekundi (Drago Paripović 2:17:05, Bologna 1992.).

Žensko pobjedničko vrijeme Ruskinje Prepelkine 2:44:05, iako je rekord staze, nije tako atraktivno, dvije minute je preslabo za B-olimpijsku normu (950 bodova po mađaricama), a slabije je od hrvatskog rekorda za 4 minute i 40 sekundi (Tijana Pavičić 2:39:25, Rotterdam 1989.). Međutim, i takav rezultat je najbolje žensko otrčano vrijeme u maratonu u Hrvatskoj od osamostaljenja, jer su brže trčale samo učesnice spomenutog prvenstva u Splitu, ali čak njih 14.


Goran Murić

Domaća kvaliteta u međunarodnom smislu praktički ne postoji, pogotovo nakon povratka Slavka Petrovića na stazu. Državni prvaci Dražen Dinjar i Antonija Orlić nemaju po mađarskim tablicama niti 800 bodova i svaki komentar na tu temu je suvišan, nažalost.

Trka
S obzirom na iznimno i neočekivano loš sastav elite, već u vrlo ranoj fazi su se odvojili dva jedina favorita Đuro Kodžo i Roman Kejžar. Kad su uvidjeli da se nemaju s kim obračunavati, pokušali su se dogovoriti oko preraspodjele sredstava, što je uobičajena stvar u vrhunskoj atletici. Na svu sreću dogovor je propao, što je razbjesnilo Đuru do te mjere da je izinata opalio tempo kojeg je, vjerojatno i na svoje, a sigurno i na Romanovo iznenađenje uspio održati skoro do kraja. Prolaz na polumaratonu je bio nevjerojatno brz (1:06:35), a drugi dio nimalo loš (1:10:10). Roman je prošao polovicu za 1:07:41, drugi dio čak za 10 minuta sporije (1:18:08), ali mislim da nije bilo pucanja, već odrađivanje ritma potrebnog za drugo mjesto jer je treći bio predaleko.

Ženska trka zanimljivija jer se pobjednički duet Prepelkina/Tkach održao u paketu sve do zadnjih par kilometara, kada je Ruskinja napravila bijeg i razliku od minute i pol. Treće za veteranku Idu Šurbek (48 godina!), koja još uvijek bez problema pere ispod 3 sata. Ustvari, ovaj put je imala i izvjesnih problema, s obzirom da je u drugom dijelu fino pucala i usporila za čak 8 minuta.

Prvenstvo Hrvatske
Dražen Dinjar je svoju kolekciju hrvatskih trofeja s duatlona, krosa, staze i polumaratona upotpunio sa svojom prvom titulom državnog prvaka u maratonu. Ali, nije mu bilo lako. Najavljivao je rezultat od 2:25, čemu su prethodile dobro odrađene pripreme s dovoljno dugačkih treninga. Međutim, u trci je došlo do neočekivanog raspada sistema oko 30-og kilometra, kada je čak i prohodao. Svoju je havariju namjeravao završiti na 36. kilometru kada se dovuče do Trga. No, s obzirom da je dolazak potrajao, uspio se malo oporaviti i odlučio je ipak završiti trku, tim više jer su najbliži goniči još uvijek bili dovoljno udaljeni. Strahoviti pad od skoro 15 minuta u drugom dijelu (1:12 + 1:26) mu ipak nije ugrozio treće mjesto i titulu prvaka. Drugo i treće mjesto su osvojili najbolji maratonci Sljemena – Hrvoje Kovač i Goran Murić. I oni su imali pad od 3 minute u drugom dijelu, pa ih je pred kraj polovio Robert Vegše koji je trku u taktičkom pogledu odradio najbolje od svih (1:20:58 + 1:18:49). Ipak ga je u zadnjih parsto metara kratkim finišem dobio Goran Murić i ostavio na četvrtom mjestu.

1. Dražen Dinjar / AK Rudolf Perešin / 2:38:59
2. Hrvoje Kovač / AK Sljeme / 2:39:39
3. Goran Murić / AK Sljeme / 2:39:46


Robert Vegše

Po prvi put su pojedinačno i ekipno prvenstvo Hrvatske bili na istoj trci, što je dobra novina jer nemamo dovoljno dobrih maratona, a razlog više je za to što ih većina ne trči prečesto. Titulu momčadskog prvaka u muškoj konkurenciji je na kraju osvojio Atletski klub Sljeme u sastavu Hrvoje Kovač, Goran Murić, Željko Dugić i Zlatko Zlomislić. Tri minuta slabiji vremenski zbir imao je AK Veteran (Robert Vegše, Krešo Babić, Ivan Gerenčir, Franjo Lončar), koji ima u prosjeku preko 40 godina, čime su u potpunosti opravdali ime svog kluba. Treće mjesto za Žumberčane (Igor Valenteković, Erik Brec, Tome Krajinović, Petar Krišto). AK Sljeme je tako, nakon osvojenih momčadskih titula u krosu i polumaratonu, potvrdio svoj hrvatski suverenitet u vanstadionskoj atletici.

1. AK Sljeme / 11:45:44
2. AK Veteran / 11:48:45
3. AK Žumberak / 12:10:08

Antonija Orlić je ipak najbolja hrvatska maratonka u posljednje 2-3 sezone. Mada je ovog puta i ona konačno iskusila sve čari maratonskog zida i otrpjela pucanje i pad od skoro 7 minuta u drugom dijelu (1:28:44 + 1:35:27), nije imala protivnicu koja bi mogla to iskoristiti. Treće mjesto za Veroniku Jurišić koja je najbolje procijenila vlastite sposobnosti i jedina uspjela održati konstantni ritam tijekom cijele trke. I četvrtoplasirana Katica Rumbočić je također iz Sljemena, tako da su te tri cure komotno osvojile titulu ekipnih prvakinja u maratonu (a već ove godine imaju u polumaratonu i planinskom trčanju). Protivnice nisu ni imale, jer ni jedan klub ove nedjelje nije mogao skupiti tri maratonke u trci?! Sljemenašice su si čak dozvolile i luksuz da im se nominalno treća trkačica Višnja Škevin poigra s ulogom pejsmejkera na 4:00. U posljednja dva tjedna je tako čak 7 članica Sljemena otrčalo maraton, što u Berlinu, što u Zagrebu, a Veronika je odradila oba!

1. Antonija Orlić / AK Sljeme / 3:04:11
2. Marija Vrajić / AK Veteran / 3:13:12
3. Veronika Jurišić / AK Sljeme / 3:18:14

Već dugo vremena je izražen nedostatak dobrih domaćih maratonaca, koji ima čak i tendenciju stabilnog pada, kako stare naše legende Paripović, Lacković, Ravić... Razloga zato je puno. Najveći je nedostatak stručnih trenera. Naime, atletika se u Hrvatskoj dešava (kako-tako) samo na stazi i svi profesionalni treneri rade u tom segmentu. Da, tako je, u Hrvatskoj trenutno ne postoji ni jedan trener maratona koji je za to plaćen i stručno obrazovan?! Par entuzijasta uči svoje mlađe kolege na osnovu svog iskustva, uglavnom bez stručne spreme, nažalost. Da stvar bude gora, dobrog maratonca je još teže napraviti nego bilo kojeg drugog atletičara jer je proces stvaranja dugotrajan, a put trnovit. A potrebne su i neke uvjetovane genetske osobine (mala kilaža). Da stvar bude još najgora, i kada se uspije napraviti dobar maratonac, to na svjetskoj sceni neće predstavljati ništa jer sve vrvi od fantastičnih afričkih maratonaca, pa je materijalni opstanak zagarantirano neostvariv u startu. Stoga, maratonom se u Hrvatskoj bave, gotovo isključivo atletičari koji su u radnom odnosu, što znači – amateri. Vrhunski pristup to ne trpi, jer osim visoke kilometraže, potreban je i visok stupanj odmora, a danas se u Hrvatskoj nitko ne plaća da leži!


Tkach i Prepelkina

Zagrebačka publika
Ako je publikom uopće možemo nazvati. Mada je iz godine u godinu situacija u Zagrebu za vrijeme maratona sve bolja i podnošljivija, ipak ima još dosta prostora za bolje. Svoju nekulturu i nerazumijevanje za gradski maraton su Zagrepčani izražavali na različite primitivne načine, od kojih prednjače vozači svojim trubačkim koncertima. No, atletski senzibilizirani dio je sasvim lijepo navijao, osobito u startno-ciljnom prostoru oko Trga. Prednjačila je grupa navijača na početku Ilice, koja je prije 7 dana u Berlinu na svojoj koži osjetila sve dobrobiti pravog maratonskog navijanja, koja je svojim glasnim bodrenjem mnogim maratoncima olakšala zadnjih 5 kilometara.

No, možda je prometni kolaps i najkonkretniji način da se u ovom gradu povede koja riječ više o maratonu i dođe u žižu interesa. Naciju ozbiljno pogađa sindrom amerikanizacije koji nosi niz po zdravlje loših popratnih elemenata, a najizraženiji je pretjerano sjedalački način rada i života koji je putem svih mogućih bolesti krvožilnog sustava u principu najveći ubojica, a trčanje maratona jedina prava alternativa, pa eto prilike da se zaintrigira. Ako je Berlin prošlog tjedna bio prometno potpuno blokiran i to cijela dva dana (subota rolerski maraton, nedjelja trkački), onda valjda može i Zagreb na par sati.

Organizacija
Krajnje korektna. Par sitnih propusta, od kojih bih izdvojio bezrazložno prijevremeno postavljanje dvije trake u Jurišićevoj što je unijelo zbrku na startu, ali zbrke je ionako bilo zbog utrke građana, pa mu dođe na isto. Trg je dobro osmišljen i postavljen, ali u drugom krugu dolazi do kolizije trkača, pa bi možda trebalo uvesti i treću kolonu. Prelazak građana s jedne na drugu stranu staze nije dobro funkcionirao i tu definitivno treba improvizirani most, ali je problem s tramvajskim tračnicama. Oznake, okrepe, pasta (štrukla) party, prijave, web-stranica na dovoljno visokom nivou.


Višnja Škevin

Hrvatski maratonci su inače vrlo rijetka i razmažena sorta pa su poslije svake trke skloni jadikovkama i kritikama kao da su u najmanju ruku svojim bogom danim trčanjem oslobodili grad od okupatora, a razmazili su ih organizatori naših trka, sve u želji da ih se pridobije jer ih nema puno, a najviše vole da ih dobro nahrane jer to kod nas pali pošto navodno ljubav ide preko želuca. Pa onda ne valja ovo ne valja ono, trebalo bi ovako, onako... itd. S obzirom da sam još uvijek pod vrlo jakim i svježim dojmom Berlinskog maratona mogu povući koju paralelu, čisto reda radi.

  • Startnina u Berlinu je 65 eura (cca 450kn), a u Zagrebu 15 eura; za startninu u Berlinu se ne dobije apsolutno ništa (osim startnog broja i 4 ziherice, a majica i pasta-party se plaća ako se hoće imat i jest), a u Zagrebu dvije majice, energetsko piće, energetski gel, par sponzorskih poklona, bonovi za popust u sportskom dućanu, vrlo bogata štrukla party gdje se moglo jesti i piti do iznemoglosti;
  • tuširanja u Berlinu, kao i u Zagrebu nema u ciljnom prostoru, ali našim maratoncima izgleda više smeta vlastiti znoj pa su jako nezadovoljni činjenicom što se ne mogu otuširati na Trgu Bana Jelačića usred dana;
  • na okrepnim stanicama u Berlinu samo voda, čaj i banane, u Zagrebu je bilo limuna i šećera pride.
  • Ono čega je u Berlinu zaista bilo više je zabava uz stazu i mislim da Zagreb mora na budućim izdanjima poraditi na tom elementu. Par bendova uz stazu, koja je takva da se svaki njezin dio prođe 4 puta (što znači da bi npr. 5 bendova značilo ustvari 20 zabavnih punktova, praktički svaka 2 kilometra), bi bio veliki plus, a time bi se, između ostalog, vjerojatno smanjio jaz između trkača i gledalaca sa strane, te uvelike podigla atmosfera u cijelom gradu tijekom trke. Mislim da bi se u cestovno trčanje uključilo i više mladih, s obzirom da kod nas dominiraju veterani.

Text: Janko
Fotke: Žana

Tekstovi