U nedjelju je početak 10. izdanja Zimske brdske lige Japetić u 10 sati kod Šumskog dvora u Ivančićima, ujedno je i završnica Cascadia Trail Trophy-a za ovu godinu u kojem je sudjelovalo više od 1.000 natjecatelja.
Tekstovi

4832 po savskom nasipu
Objavljeno: 03.03.2009.
Toliko su, naime, ukupno kilometara pretrčali učesnici 1. Savskog polumaratona, a što je, primjerice udaljenost od Zagreba do Kenije!

U vikendu između dvije ciklonalne aktivnosti uvalila su nam se dva prava proljetna sunčana dana i privukla na 1. Savski polumaraton 260 trkača željnih trka nakon 3-mjesečne stanke, ispunjene kišom, snijegom i niskim temperaturama. No, meteorološku idilu je donekle narušio jaki vjetar koji se podigao 10-ak minuta prije početka trke, i onda misteriozno nestao ubrzo po završetku.

Na kratkoj stazi od 5km upriličene su dvije trke za rekreativce i ljubitelje nordic walkinga, kroz koje je prošlo 40-ak ljudi, što opravdava njihovu organizaciju. Naime, zbog početnika i mlađih trkača trebalo bi uvijek u pratećem programu polumaratona i sličnih dugačkih priredbi imati nešto i za one koji ne mogu, ne žele ili nebi trebali trčati 21 kilometar, dužinu koja ipak zahtijeva dosta visok nivo pripremljenosti i staža.

Glavnu trku je trčalo preko 220 ljudi, što je iznad svih optimističnih predviđanja organizatora. Tijekom 2008. godine na samo tri hrvatska polumaratona se skupilo više natjecatelja (Starek, Varaždin, Velika Gorica), a riječ je ipak o etabliranim trkama s 15 ili više godišnjim stažom. Razlozi ovakvo velikog odaziva se mogu objasniti: kontinuirani porast broja trkača u Hrvatskoj, dobar termin (trkači su željni natjecanja), iznenadni napad proljetnog vremena, niska startnina, ali i različitost od ostalih polumaratona, prvenstveno po stazi i prirodnom ambijentu. Očigledno je da trkači zaista vole off-road natjecanja, a ovo je bio prvi, nažalost i posljednji polumaraton (ukupno ih ima 25!) u sezoni koji se ne trči po asfaltiranim prometnim cestama, gdje su konstantno izloženi ispušnim plinovima, vozačkoj nekulturi, ali i mogućim prometnim nesrećama (kojih je bilo dosta na našim cestovnim trkama).

Glavno obilježje trke je bio, dakle, prilično jaki vjetar, koji je u prvoj polovici trke puhao u prsa. Što je ipak bolja varijanta nego da je bilo npr. obrnuto, jer se u prvom dijelu moglo malo zavjetrine ukrasti u povelikim grupama, a i uvijek je bolje kada vjetar puše u leđa pri povratku (zdravstveno i rezultatski). Inače, vjetar se u dugoprugaškom trčanju smatra psihološki otežavajućim faktorom, više nego fizičkim. Naime, bez ili s obzirom na njegovu jačinu, on ipak ne uzima vremena i snage koliko trkači misle, pa je njegov loš utjecaj uglavnom mentalne naravi. Njegov negativan fizički efekt još je manji na kružnim stazama, gdje su cilj i start na istom mjestu, što praktički pruža ekvivalent trčanja kontra i niz vjetar. Ustvari, da stvar bude još bolja, mentalno i taktički jaki trkači mogu u vjetru dobiti dobrog saveznika. Stvar je u tome da se u dijelu frontalnog vjetra trči u zavjetrini dovoljno dobrog trkača da se ne gubi vrijeme i čuva snaga, a da se niz vjetar iskoriste sve dobrobiti leđnog vjetra. Ako takvih situacija nema, treba ih napraviti, tj. eventualni pejsmejker se treba žrtvovati za tuđu dobrobit.

Jedan od najsvjetlijih takvih primjera u povijesti maratona dogodio se 1999. na maratonu u Chicagu. Znam da su Tergat i Gebrselassie trčali najbolje trke s najboljim vremenima, ali za mene je osobno najdojmljiviji bio svjetski rekord kojeg je tada postavio Khalid Khannouchi. Temperatura je tog dana (24.10.1999.) na startu iznosila svega 2°C, ali je puhao jaki vjetar (Chicago = Wind City), koji je donosio tzv. „chilly factor“, tj. osjećaj hladnoće kao da je -3°C, znači dobrih 15-ak stupnjeva niže od meteorološkog idealizma. Međutim, tri pejsmejkera su ga dobro čuvali u prvih 25km, a kad je ostao sam Khalid je iskoristio „dobar vjetar u leđa“ i postavio tadašnji svjetski rekord 2:05:38, prvi rezultat ispod 126 minuta. Što je veća brzina trčanja, to su veći efekti, tj. viši nivo koristoljublja zavjetrine.

Pobjednik 1. Savskog polumaratona Ivan Vrdoljak je trčao prosječnom brzinom od 15.8 km/h, što nije zanemarivo. Nisam s njim razgovarao poslije trke, ali sam zato naknadnim pregledavanjem fotografija s trke uvidio da u prvom dijelu staze nije bio naprijed u vodećoj grupi, i da se očigledno sačuvao dovoljno da iskoristi leđni vjetar u završnici. Inače, Vrdoljak je našoj sportskoj javnosti poznat kao prvi državni prvak Hrvatske u olimpijskom triatlonu (1997.g. na Jarunu, stotinjak metara desno), u vrijeme dok je još bio junior. Naravno, ključni razlog njegove pobjede je i činjenica da je konkurencija u vrhu bila slaba, jer naši dobri trkači već duže vremena na trče trke bez novčanih nagrada.

No, ovo natjecanje i nije zamišljeno kao jaka natjecateljska trka za raznorazne kupove, novce ili osobne rekorde, već kao svojevrsna oda ili homaž savskom nasipu, najpoznatijem i najomiljenijem zagrebačkom trkalištu, koje je tisućama trkača i joggera bio/ostao početni/standardni poligon za trčanje. Neki su ovu trku trčali kao dugački trening, neki u ritmu maratona koji ih za 7 dana čeka u Ferrari, neki za buđenje iz zimskog sna, a neki kao uvod u natjecateljski dio sezone nakon dugotrajnih zimskih/baznih priprema, a mnogi su po prvi put okusili polumaratonske čari. Sve u svemu, na nasipu uz Savu se ovog puta skupila zaista lijepa brojka trkačkih zaljubljenika, pa se nadam da će potencionalni organizatori, povedeni pozitivnim iskustvima s ove trke, upriličiti još koju off-road polumaratonsku varijantu tijekom sezone jer je interes očit.

Organizacija trke na korektnom nivou. Tehnički elementi su funkcionirali onako kako trebaju, a na neke stvari se ipak nije moglo utjecati (vjetar raznosio km-oznake, razbucao startni/ciljni luk itd.). Za kraj bih se, ispred organizacijskog odbora i ekipe koja je realizirala trku (koja je, btw, brojila preko 30 ljudi), zahvalio svim učesnicima, koji su s dosta pozitive prihvatili ovakav tip trke, te nisu pretjerano gunđali na organizaciju. Zato ću ih za kraj „nagraditi“ s nekoliko naputaka:
- Na masovne trke probajte doći barem 90 minuta prije starta. Time ćete pomoći organizatoru i sebi (umjesto 30 minuta stajanja i guđanja u koloni, to vrijeme možete funkcionalnije potrošiti na kavici, WC-u, zagrijavanju itd). Za primjer – prvi su na prijave ovog puta došli trkači iz Slovenije, države koja očito već ima dovoljno iskustva s masovnim trkama.

- Ako je ikako moguće (a ovdje je bilo), prijavite se online unaprijed, čime ćete također pomoći organizatoru (da predvidi broj učesnika, na osnovu čega se mogu preciznije odraditi neke stvari, kao npr. broj bočica na okrepnim stanicama), a i sebi (točan upis osobnih podataka). Za primjer – preko 100 ljudi je došlo na ovu trku prethodno neprijavljeno (danas u svijetu gotovo da nema trke na koju se može doći i nastupiti bez prethodne prijave, al mi još uvijek furamo balkanski đir).

- Startni broj stavite na svoja prsa i zakvačite s 4 ziherice, čime ćete pomoći organizatoru i sebi (olakšati posao sucima, tj. izbjeći eventualan upis krivog broja, drugim riječima osigurati si mjesto na ciljnoj listi). Iz istih razloga, dodatno - ako je ikako moguće, izbjegavajte masovni finiš i probajte duele riješiti prije ciljne ravnine.

Tekst: Janko
Foto: Ivan Kapović i Želimir Haubrih

Tekstovi