U nedjelju je početak 10. izdanja Zimske brdske lige Japetić u 10 sati kod Šumskog dvora u Ivančićima, ujedno je i završnica Cascadia Trail Trophy-a za ovu godinu u kojem je sudjelovalo više od 1.000 natjecatelja.
Tekstovi

Veni, vidi, vici
Objavljeno: 21.03.2009.
Dok čekamo izvještaj s maratona iz Trevisa evo nam još jednog osvrta na maraton u talijanskoj Ferrari na kojem tijekom 37-og kilometra naš Stjepko odlučio da više nikada neće trčati maraton. Mo'š si mislit!

Tako bismo mogli nasloviti tekst o posjetu AK Sljeme s pridruženim članovima (članovi TK Međimurje iz dalekog i prijateljskog Varaždina te par neraspoređenih) maratonu u Ferrari.

Tehnički, nismo baš „posve“ pobijedili, budući da je Murinjo (aka Goran Murić) nije pobijedio već je „samo“ drugi. „Posve“ je pobijedila Antonija Orlić i to drugu godinu za redom. A osim toga tu je nezanemarivo četvrto mjesto Hrvoja Kovača.

Dakle, kako sam se odlučio pisati ovaj članak. Nakon mog prethodnog maratona i članka o njemu, javilo se par pretjerano dobronamjernih ljudi i reklo mi da bi rado pročitali još koji takav opis maratona. Oni ostali (većina), kojima se članak nije svidio, nisu se javljali. Pa sam odlučio još jednom (ne)zainteresirano općinstvo ugnjaviti svojim viđenjem maratoniranja po ubavoj Ferrari i okolici.

 

I tako smo nas šezdeset krenuli u subotu s parkirališta Bille u Dugavama, nakon što je Janko otišao po Kapovića koji je čekao na parkiralištu Bille kod rotora (i time dokazao da ni on ne čita Jankove mailove). U busu atmosfera doma zdravlja: svi nabrajaju bolesti koje su preboljeli tijekom zime, objašnjavaju bolove koje osjećaju u koljenu, leđima, skočnom zglobu ili pokazuju koliko im je natekla Ahilova tetiva. Odnosno, smanjuju očekivanja (osim mene, ja sam zaista bio bolestan).

Najzanimljiviji dio putovanja je bilo dok je Ranka preklinjala da se zaustavi bus. Njezin izraz lica mi je bio neopisivo smiješan. Nisam ni slutio da će dan poslije moj izraz lica istim povodom biti podjednako zabavan.

Za razliku od većine ostalih u busu, nikad prije nisam bio u Ferrari, pa mi je posjet gradu bio zanimljiv. Grad je lijep, cijeli stari dio grada je građen od cigle, pa izgleda zanimljivo, tipično talijanske ulice, ali sve u cigli. Moja žena se naprotiv oduševila činjenicom da dućani subotom rade dvokratno, pa je stigla malo ispeglati karticu.
Organizatori su nam podijelili jedan od smješnijih goodie-bagova: između ostalog sadržavao je i kilu šećera i 20 dag kave(?).

Nedjelja, dan martona. Spavao sam kao klada i ujutro se sve u svemu dobro osjećao. Na svu sreću start je bio u pola deset, što je skoro idealno vrijeme (kada ti je hotel 300 m od starta). Komotno se probudiš, kava, doručak, wc, malo motanja okolo i krećeš na trku. Dan je bio prekrasan. Murinjo se žalio da je bilo pretoplo, ali uvijek radije biram pretoplo nego kišu.

Nakon malo rastezanja (više od nervoze nego od neke želje da se rastegnu mišići), oglasio se start. Staza maratona išla je kroz stari grad, oko njega, opet kroz grad i negdje na 12-om km prešla u novi dio grada. Budući da je novi dio grada relativno mali, ubrzo smo izašli u okolicu i trčkarali po okolnim mjestašcima.

Na 30 km bio je cilj 30K trke (logično) u mjestu Vigranu. Oni pametniji koji su se odlučili trčati 30 km tu su ostali čekati bus, a mi ostali nevoljnici nastavili smo glavinjati natrag prema Ferrari. Do tog trenutka sam se dobro držao, trčao sam s Mislavom, pričali i držali tempo 4:50 min/km (koji je on održao do kraja). Tu sam osjetio da mi snaga curi iz nogu pa sam malo usporio. Da budemo precizniji osjećao sam se kao da se jedva vučem, ali sam još išao nekih 5:30 min/km. Prvo sam (negdje na 32-om km) odlučio da ću se napkon dobro pripremiti za idući maraton. Zatim sam otprilike na 37-om km odlučio da više nikada neću trčati maraton. Na 39-om sam odlučio da više nikada neću trčati uopće. Na 40-om me pretekla neka Chiara i odlučio sam da to više neću trpjeti, te se dao u potjeru za dotičnom gospođ(ic)om. Nisam je dostigao, ali sam se barem uspio dovuči do cilja za manje od 3 i pol sata (da budemo precizniji za 8 sekundi manje).

Nakon ulaska u cilj nisam više ništa osjećao osim sveprožimajućeg umora. Donekle sam bio nezadovoljan, budući da nisam uspio spustiti vrijeme prema 3:20. Međutim, s obzirom da cijeli siječanj nisam trčao, bio sam svjestan da je to nerealno. Nakon (prave talijanske) pizze i par piva odmah sam se bolje osjećao. Posebno sam zahvalan Ivanu Trsu, velikom čovjeku i humanistu koji je već prilikom presvlačenja podijelio sa mnom veliku Žuju koju je donio iz domaje. Još uvijek me prođu trnci kad se sjetim tog dirljivog trenutka.

Nakon još jedne pive u busu kojima nas je počastio uskoronovopečeni otac iz TK Međimurje, moji bubrezi koji do tada nisu radili, su iznenada proradili i to punom parom. Kozavraga, na autoputu nije bilo odmorišta valjda 100 km. Primjetio sam da je Ranki moj izraz lica bio neobično smiješan. Ne znam zašto.

Hvala mojoj ženi koja je otrpila 13 sati sjedenja u busu i 3 i pol sata čekanja dok ja trčim maraton i to naplatila samo jednim cipelama.

Text & ohiti: Stjepko Jančijev

Tekstovi