U nedjelju je početak 10. izdanja Zimske brdske lige Japetić u 10 sati kod Šumskog dvora u Ivančićima, ujedno je i završnica Cascadia Trail Trophy-a za ovu godinu u kojem je sudjelovalo više od 1.000 natjecatelja.
Tekstovi

Na Bilak
Objavljeno: 31.05.2009.
Na strmoj litici iznad Makarske u subotu, 30.05.2009., je održano 6. pojedinačno prvenstvo Hrvatske u planinskom trčanju. Organizator državnog prvenstva je po prvi put bio lokalni Atletski klub „Makarska“, koji se u principu bavi stadionskom atletikom, a lani se uključio u vanstadionsku, organiziranjem planinske trke od Makarske do vrha Vošac (1422m).

Po prvi put je prvenstvo održavano po sistemu koji preporuča WMRA - svjetski savez za planinsko trčanje, a to znači u okvirima zadanih gabarita dužine, visine i nagiba staze. Međutim, ekstremno nagnuta litica Biokova nije dozvolila u potpunosti da se poštuju regule, pa je prosjek nagiba debelo prelazio granice propisanih (tj. preporučljivih) standarda, a to su:

  • seniori: 12km dužine, 1200m visine, 10% nagiba;
  • seniorke i juniori: 8km, 800m, 10%; juniori;
  • juniorke 4km, 400m, 10%;

uz toleranciju odstupanja do 20% na sve dužine, visine i nagibe. Iz toga se može naslutiti da se prilikom određivanja išlo „pod ruku“ standardima krosa, tj. pokušalo ukrotiti planinsko trčanje, što je gotovo uvijek nemoguće, jer u svakom slučaju stazu diktira planina koju je nemoguće mijenjati i prilagoditi.

Dužine staza na Biokovu su bile dobro prilagođene (10.7km; 8.6km, 4.6km), ali visine, a samim time i nagibi su odudarali (seniori 1311m-12.3%; seniorke i juniori 1311m-15.2%), što je posve logično svakom tko je iz Makarske upro pogledom prema vrhu Vošac. Ove godine je čak cilj spušten za 100-tinjak metara, jer je trka završavala kod planinarskog doma Vošac, koji je 110 metara niže od samog vrha, inače bi prosječni nagibi bili još veći (13.3% i 16.5%). No, zamjerke nema jer u Hrvatskoj trenutno nema planinske trke koja bi u potpunosti udovoljila (pre)strogo zadanim formama, koje po mom mišljenju krote planinsko trčanje (što je svojevremeno IAAF napravio s divljom ali pravom originalnom varijantom krosa). Ustvari, čak je i za pohvaliti organizatora, koji si je dao dosta truda da pronađe kolko/tolko prihvatljive staze na ovom iznimno strmom terenu.

U muškoj konkurenciji svoju četvrtu titulu je osvojio Ivica Škopac, dominirajući utrkom od samog početka. Iako ga je početkom mjeseca na ekipnom prvenstvu na (pre)ravnoj stazi Kamešnice pobijedio Marin Koceić, ovog puta nije bilo ni malo dileme, pa je Ivek do kraja trke napravio više od 4 minute razlike. Kod žena ne tako iznenađujuća pobjeda Barbare Belušić, kojoj je ovo također četvrta državna titula, koliko razlika nad drugoplasiranim Danijelom Černić (preko 3 minute), koja trči u životnoj formi, pa se očekivala ravnopravnija borba.

Dosadašnji državni prvaci u planinskom trčanju:

2004: Saša Belčić i Barbara Belušić (Sljeme)
2005: Ivica Škopac i Lidija Rajčić (Ivančica)
2006: Nedeljko Ravić i Suzana Alberini (Učka)
2007: Ivica Škopac i Barbara Belušić (Kamešnica)
2008: Ivica Škopac i Barbara Belušić (Kamešnica)
2009: Ivica Škopac i Barbara Belušić (Biokovo)

Dakle, na svim dosadašnjim prvenstvima smo imali relativno neadekvatne staze, ili preblage (Sljeme, Ivančica, Kamešnica), ili prestrme (Učka, Biokovo), no i sve ostale domaće planinske trke bi u nekom od elemenata odstupale (Japetić prekratak, Visočica predugačka, Korita preblaga itd).

Trka je poslužila i kao izborno natjecanje za sastav hrvatske reprezentacije za predstojeće prvenstvo Europe u planinskom trčanju (Telfes, Austrija, 12.07.). Atletski savez je u dogovoru s HUCIPT-om uveo ove godine novi izborni ključ, koji sasvim sigurno neće zadovoljiti potencijalne reprezentativce i korak je nazad u razvoju planinskog trčanja u Hrvatskoj. Tako da se odgovor na pitanje tko i koliko je trkača izborilo repku u ovom trenutnku ne zna, a pitanje je i kad će biti objavljen i da li će se uopće putovati.

Juniorske prvenstvene trke potpuno prazne (dva juniora, jedna juniorka!), jer se kolediralo s juniorskim kupom Hrvatske na stazi u obližnjem Splitu, pa se zbog nedovoljnog broja natjecatelja državni juniorski prvaci nisu ni proglašavali (za informaciju tek podatak da su pobijedili Nikola Škvorc i Leona Vukmirović).

Organizatora treba pohvaliti jer je našao načina da izmogne sredstva za novčane nagrade za prvih 6 u muškoj i ženskoj konkurenciji, što je rijetkost u planinskim trkama. Prava šteta je što je Makarska relativno disclocirana pa su troškovi doputovanja sa sjevera, odakle gravitira najviše trkača, jako veliki, što je utjecalo na masovnost. Nije za zanemariti ni podatak da je za sedam dana Pltvički maraton (ekipno PH), koji je također uzeo svoj danak u ljudstvu, pa je na kraju učestvovalo samo 50 trkača. Kažem šteta, jer je ova trka, zajedno s Učkom, pravi hrvatski par ekselans planinskog trčanja. Naime, start s morske obale i cilj na 1400m iznad mora, s fantastičnim pogledom na priobalje nema nijedna alpska trka, a takvih se u svijetu može naći, kolko je meni poznato, još samo po norveškim planinskim trkama koje startaju u fjordovima Skandinavije.

Inače, u blizini Vošca je i vrh Sveti Jure (1762m), treći po veličini u Hrvatskoj. Dva viša od njega se nalaze u masivu Dinare (Sinjal 1831m i Kamešnica 1809), a iznad 1700m imamo još tri velebitska vrha (Vaganski 1757m, Sveto Brdo 1752m, Malovan 1709m). Međutim, na Svetom Juri se nalazi TV-odašiljač, visok 90 metara, što znači da je vrh odašiljača najviša točka Hrvatske. Za potrebe gradnje odašiljača 1965. godine, sagrađena je i cesta koja prolazi pored Vošca, pa je pristup najvišim vrhovima Biokova moguć i autima.

I na kraju objašnjenje naslova - „bilak“ je u Zabiokovlju riječ za bijeli snijeg (kao da ima neki drugi), od čega je i planina dobila ime.

Link na fotke http://picasaweb.google.com/tergatjanko/MakarskaBiokovo2009#

Tekstovi