U nedjelju je početak 10. izdanja Zimske brdske lige Japetić u 10 sati kod Šumskog dvora u Ivančićima, ujedno je i završnica Cascadia Trail Trophy-a za ovu godinu u kojem je sudjelovalo više od 1.000 natjecatelja.
Tekstovi

Ljudsko je tijelo građeno za duge staze
Objavljeno: 20.11.2009.
Da li trčanje maratona gura tijelo preko granice izdržljivosti? Ustaljeno mišljenje je da trčanje na duge staze vodi do osakaćujućeg trošenja i trganja pogotovo zglobova. Svejedno, to nije spriječilo trkače od hrljenja ka startnim linijama i to u rekordnim brojevima.

Prošle je godine u Sjedinjenim Američkim Državama 425.000 maratonaca prešlo cilj što je prema Running USA za 20% više nego početkom desetljeća (www.runningusa.org/node/16414). Sljedeći će tjedan oko 40.000 ljudi sudjelovati u Njujorškom maratonu. Učestalost povreda je također u usponu, te će prema nekim studijama 90% osoba koje treniraju za utrku od 42 km uslijed priprema pretrpjeti ozljede.

Trenutno je jedna od najprodavanijih knjiga redimenzionirala raspravu o mudrosti trčanja na duge staze. U knjizi 'Rođen za trčanje' ('Born to Run' u originalu) Christopher McDougall, strastveni trkač koji je bio pogođen povredama, istražuje svijet Tarahumara Indijanaca u Meksiku, plemena koje je poznato po trčanju nevjerojatnih dužina staza u sandalama tankoga potplata.

G. McDougall tvrdi da trčanje nije nasljedno riskantno. Umjesto toga, on tvrdi da komercijalizacija urbanih maratona potiče pretjerano treniranje u svrhu promocije visoko-tehnoloških tenisica što je dovelo do lošeg trčanja i silnih povreda.

“Osjećaj da je trčanje na duge staze ludo, nova je pojava u Americi kasnog 20. stoljeća,” kaže Mr. McDougall. “Tek je nedavno trčanje dovedeno u vezu s boli i ozljedama.“

Znanstvena istraživanja podržavaju ideju da su ljudi evoluirali u trkače. U članku koji je 2007. objavljen u časopisu Sports Medicine (www.fas.harvard.edu/%7Eskeleton/pdfs/2007c.pdf), Daniel E. Lieberman, evolucionarni biolog s Harvarda i Dennis M. Bramble, biolog sa Sveučilišta Utah opisali su nekoliko svojstvenih osobina ljudi koje ukazuju na to da je izdržljivost trčanja odigrala važnu ulogu u našoj evoluciji.

Većina sisavaca sprinta brže od ljudi - četiri im noge daju prednost. No, kada su u pitanju duge staze, ljudi mogu trčati bolje od bilo koje životinje. Budući da se hladimo znojenjem, a ne disanjem, možemo ostati hladni pri brzinama i na stazama koje bi pregrijale druge životinje. Dva spomenuta znanstvenika tvrde da bi za vrućega dana čovjek bio brži od konja u maratonu na 42 km.

Zašto bi evolucija preferirala trkače na druge staze? Dominantna teorija je da je izdržljivost trčanja dopustilo primitivnom čovjeku da meso unese u svoju prehranu. Možda su gledali u nebo tražeći ptice strvinare i potom trčali duge udaljenosti kako bi došli do svježe ubijene životinje i ukrali meso od koje god životinje koja bi tamo došla prva.

Druga istraživanja tvrde da prije nego je došlo do izuma praćke ili luka, da su rani lovci koji su se bavili lovom izdržljivosti, trčali za životinjom satima dok se ona ne bi pregrijala te bi tada bilo jednostavno ubiti je iz blizine. Izvještaj objavljen 2006. u časopisu Current Anthropology (www.mattmetzgar.com/matt_metzgar/files/persistence_hunting.pdf) bilježi lov izdržljivosti i kod modernih lovaca-skupljača uključujući Bušmane u Africi.

“Pračovjek je koristio činjenicu da ljudi bolje trče po vrućini,“ rekao je Dr. Bramble. “Imamo tako odličan sustav hlađenja“ - puno žlijezda znojnica, malo dlaka.

Postoje i drugi dokazi da je evolucija preferirala izdržljivost trčanja. Studija u časopisu The Journal of Experimental Biology (http://jeb.biologists.org/cgi/content/abstract/212/5/713) prošle veljače prikazala je da su kratki nožni prsti na ljudskom stopalu doveli do učinkovitijeg trčanja, za razliku od životinja koje imaju duže nožne prste. Produljenje dužine nožnih prsta za mali postotak od 20% udvostručuje mehanički rad stopala. Čak i činjenica da je palac ravan, a da ne ide u stranu sugerira da su naša stopala evolucijom prilagodila trčanju.

“Palac je u ravnini s ostalim prstima, nije odvojen kako je to kod majmuna i drugih srodnih životinja koje ne trče,” kaže Dr. Bramble. “To je glavna točka odraza u trčanju; zadnja točka dodira sa tlom je upravo taj palac.”

Ligamenti i tetive u stopalu koji su poput opruga ključni su za trčanje. (Naši bliski srodnici, čimpanze i majmuni ih nemaju.) Uzak struk i središnji dio trupa koji se mogu zaokretati nam omogućavaju da mašemo rukama tako da se ne gegamo po stazi. Ljudi također imaju bolje razvijeni osjećaj za ravnotežu, prednost zbog koje nam glava ostaje stabilna dok trčimo. I većina ljudi može pohraniti dovoljno glikogena u mišićima da bi istrčali 42 km.

Gluteus maximu, najveži mišić u ljudskom tijelu se najviše angažira za vrijeme trčanja. „Vaša stražnjica je mišić za trčanje; jedva da je koristite kada hodate,“ kaže Dr. Lieberman. “Postoji niz osobina naših tijela, od glave do pete, koji nas čine dobrim trkačima.“

Ako smo onda rođeni za trčanje, zašto su trkači često ozlijeđeni? Kombinacija faktora vjerojatno igra ulogu, kažu stručnjaci. Vježbanje u ranoj dobi može djelovati na razvoj tetiva i mišića, no mnogi ljudi ne počnu trčati do odrasle dobi tako da im tijelo nije dobro razvijeno za trčanje dugih staza. Trčanje samo na umjetnim površinama u visoko tehnološkim tenisicama može promijeniti biomehaniku trčanja i povećati opasnost ozljede.

Što je rješenje? Sporije, lakše treniranje kroz duži period vjerojatno pomaže, kao i kratki prekidi sa hodanjem koji su zapravo mimikrija ponašanja lovca izdržljivosti. Također, trčanje na raznolikim podlogama u jednostavnijim tenisicama s manje jastučića može dovesti do obnavljanja prirodne trkačke spreme.

Mr. McDougall kaže da dok je istraživao za ovu knjigu da je popravio svoju formu i prestao nositi debelo podstavljene tenisice. Do sada je trčao tri godine bez ozljeda.

Autor: Tara Parker – Pope
Prijevod: Ognjenka Manojlović
Izvor: http://www.nytimes.com/

Tekstovi