U nedjelju je početak 10. izdanja Zimske brdske lige Japetić u 10 sati kod Šumskog dvora u Ivančićima, ujedno je i završnica Cascadia Trail Trophy-a za ovu godinu u kojem je sudjelovalo više od 1.000 natjecatelja.
Tekstovi

Tenisice stigle u Etiopiju!
Objavljeno: 18.12.2010.
Uspješno se okončala akcija prikupljanja tenisica za trkače u Etiopiji. Tensice su prošli tjedan napokon stigle na odredište, a uskoro očekujemo i foto-izvješće. U nastavku prenosimo tekst preuzet s www.geografija.hr

Poučavanje geografije otvara nastavnicima mogućnost da obrazuju i odgajaju učenike kako bi postali socijalno osjetljivi i solidarni građani svijeta. Margareta Kulaš, prof. iz Karlovca uključila je svoje i učenike iz cijele Hrvatske u takvu akciju.

S Margaretom Kulaš, profesoricom geografije iz karlovačke gimnazije razgovarali smo o akciji "Tenisice za Etiopiju". 

Koji je bio cilj akcije?
Humanitarna akcija "Tenisice za Etiopiju" imala je samo jedan cilj, prikupiti što više tenisica i poslati ih siromašnim afričkim atletičarima. Djeca Etiopije, te izuzetno siromašne zemlje, svakodnevno trenirajući pretrče kilometre - bosa! Trčanje afričkoj djeci, za razliku od njihovih europskih vršnjaka, najčešće nije samo zabava i rekreacija. Atletika i sport mnogima od njih zadnja su nada za bolje sutra i mogu ih izvući iz začaranog kruga siromaštva. 

Tko je inicirao ideju o prikupljanju tenisica?
Čitava akcija provodila se u suradnji s Nikolom Borićem, trenerom Elvan Abeylegesse (bivša svjetska rekorderka na 5000 m, vlasnica dviju srebrnih medalja s Olimpijskih igara u Pekingu), glavnim trenerom turske reprezentacije dugoprugaša, čija je ideja bila da atletičari iz Etiopije gdje se održava većina treninga međusobno ne posuđuju tenisice već da svatko od njih ima svoj par.


Sl. 1. Nikola Borić, glavni trener turske reprezentacije za dugoprugaše 

Koliko je ukupno prikupljeno tenisica?
Prikupljeno je oko 4500 pari tenisica. Glavnina je sakupljena tijekom provođenja akcije u osnovnim i srednjim školama. Akcija je trajala od sredine svibnja do kraja nastavne godine, odnosno do 18. lipnja. Uz to, prikupljanje se u više navrata obavljalo na javnim mjestima i sportskim terenima (9. svibnja u sklopu dva događaja: „Sportom u Europu" u Velikoj Gorici, te na ultramaratonu „Forrest Gump" koji se održao u parku Maksimir u Zagrebu gdje su sportaši donirali prvih 300 pari tenisica, te također 5. lipnja na Jarunu).


Sl. 2. Elvan Abeylegesse (bivša svjetska rekorderka na 5000 m, vlasnica
dviju srebrnih medalja s Olimpijskih igara u Pekingu) i Margareta Kulaš
(profesorica geografije u Gimnaziji Karlovac) 

U koliko škola je provedena akcija?
Akcija je provedena u tristotinjak osnovnih i srednjih škola, uglavnom preko naših kolegica i kolega geografa koji su animirali učenike za ovu hvalevrijednu akciju. 

Kako su učenici prihvatili akciju i odgovorili na nju?
Akcija je naišla na izuzetan odaziv učenika. Pokazalo se da im se ideja o pomoći mladim afričkim trkačima izuzetno svidjela. U mnogo slučajeva u ovu akciju uključili su se roditelji, bake i djedovi. Jedna je moja učenica iz Gimnazije u Karlovcu, gdje radim, donijela sedam pari tenisica. Neke su bile od roditelja, neke od brata. Pitala sam znaju li vlasnici tih tenisica da su im „nestale“. Ona je samo slegla ramenima na to i rekla: „Ne nose ih dvije zadnje godine i ne vjerujem da će uopće primjetiti da im nedostaju, a djeci u Etiopiji će sigurno koristiti“. 

Je li lako provesti ovakvu akciju?
Kada sam poslala prvi e-mail Nikoli s idejom da klinci u školi prikupe tenisice, iskreno, nisam vjerovala da će akcija imati takav odjek, ali već nekoliko dana nakon toga javilo mi se puno ljudi koji su bili zainteresirani i koji su rekli da je to prava stvar. Nakon toga više nisam posumnjala u uspjeh. Naravno akcija, kao i sve druge koje okupljaju velik broj ljudi u različitim mjestima, zahtijeva značajan nivo organizacije koji obuhvaća prikupljanje, transport, selektiranje, pakiranje i skladištenje. Mislim da je glavni razlog zašto je ova akcija tako dobro uspjela činjenica da je novac potpuno isključen. Ljudi su puno više skeptični kada trebaju dati novac, pa makar i za neki plemeniti cilj, jer se pitaju gdje će i kod koga on završiti.


Sl. 3. Akcija prikupljanja tenisica na Jarunu, 5. lipnja 

Misliš li da je lako zainteresirati ljude, da treba samo poticaj i prava ideja? Mislim da za ovakav oblik akcije nije teško motivirati ljude. Neki su akciju shvatili kao dobro rješenje da isprazne stare ormare i oslobode prostor za nove supermoderne tenisice, neki su bili motivirani činjenicom da su za akciju čuli preko medija pa su jednostavno htjeli biti dio cijele priče. Neki su bili motivirani snimkama dokumentaraca koji prikazuju život u tom dijelu svijeta i htjeli su se solidarizirati s tim ljudima. Bio je nemali broj slučajeva da su ljudi u silnoj želji da pomognu vlastitim novcem kupili potpuno nove tenisice. Spomenut ću primjer Srednje škole Glina u kojoj su djeca iz jednog razreda koja nisu imala starih tenisica prikupila novac i kupila dva nova para. 

Kako to da si se ti tako zainteresirala za ovu akciju, što te zaintrigiralo?
Predajem geografiju, a to je predmet koji objedinjuje i opća geografska znanja poput klimatologije ili demogeografije, ali uključuje i politiku, ekonomiju, međunacionalne odnose, odgovara na niz relevantnih pitanja današnjice i mislim da svatko tko gleda malo izvan svog dvorišta može sebi postaviti niz pitanja na koje geografija daje odgovore.

Tih sedamdesetih godina, u vrijeme kada sam i sama rođena, mame su slabije uhranjenoj djeci znale govoriti; „Dušo, moraš više jesti, gle kakva si, kao da si iz Biafre.“ I sama sam kao klinka bila štrkljava mršavica, kojoj bi mama u očaju govorila upravo takve i slične rečenice. Nisam shvaćala izrečeno, samo me je zanimalo gdje je uopće ta Biafra, zašto je toliko spominju i zašto tamo djeca uopće umiru od gladi. Napokon mi je tata objasnio gdje se nalazi Biafra i da je to jedna pokrajina u Nigeriji u kojoj se, zahvaljujući ratu i zlu među ljudima, tada dogodila strašna humanitarna tragedija s milijunima prognanih, izgladnjelih i umrlih.

Inače gajim izuzetnu simpatiju prema Africi kao kontinentu žrtvi modernog svijeta, vrlo često slušam afričku glazbu i općenito volim afričku kulturu. Mi smo generacija koja je svoju socijalnu osjetljivost prema Africi razvijala od djetinjstva. U kolektivno pamćenje moje generacije urezane su velike humanitarne akcije poput Live Aida 1985. Mislim da hrvatskim građanima nije nikada bilo strano ni teško uključiti se u bilo koju humanitarnu akciju neovisno o kojem se dijelu svijeta radi. Unatoč svim zalima kapitalizma mi smo ipak još uvijek značajno socijalno osviješteno društvo.


Sl. 4. Prikupljeno je više od 4500 pari tenisica 

Kako ste dogovorili prijevoz tenisica?
Prvi problem s kojim sam se susrela bio je kako će se tenisice iz škola transportirati do skladišta u Zagrebu. Na moj prvi upit City Ex-u za sponzorstvo dobila sam potvrdan odgovor i ovom prilikom na tome im zahvaljujem. Drugi veći problem pojavio se kada su kutije s tenisicama počele pristizati u Zagreb jer ih je bilo puno više od naših skladišnih kapaciteta. Prva je ideja bila da ih Nikola jednostavno prebaci avionom, ali sada ih ima za jedan kontejner od 20 feeta. S obzirom da je on glavni trener turske reprezentacije dugoprugaša u kojoj je reprezentaciji puno Etiopljana koji trče pod turskom zastavom, prijevoz kontejnerom sponzorirat će etiopski veleposlanik u Turskoj.


Sl. 5. Sortiranje tenisica po brojevima 

Što bi poručila ljudima koji su se odazvali na ovu akciju?
Svima izuzetno zahvaljujem i obećajem im da će tenisice doći na pravo mjesto i u prave ruke, odnosno na prave noge. 

Što tvojim učenicima znači sudjelovanje u ovakvoj akciji?
Citirat ću jednog svog učenika kojeg sam pitala zašto po ovoj vrućini svaki puta sudjeluje u preslagivanju tenisica po brojevima, pakiranju u kutije i njihovom slaganju u skladištu: „Mi klinci u Europi imamo tri ili više pari tenisica, a oni u Africi ni jedan. Čini mi se da s ovakvim svijetom nešto ne štima. Želja mi je to promijeniti.“ 

Što Etiopiji znači jedan kontejner tenisica?
Što zemlji sa 70 milijuna stanovnika znači 4500 pari tenisica? Ništa! A možda ipak znači!
Sve velike stvari započinju sasvim malim, nevažnim promjenama. I putovanje od milijun kilometara ipak započinje prvim korakom. Kontejner tenisica možda neće promijeniti svijet, ali daje primjer kako je moguće stvar okrenuti nabolje. Svijet se ne mora povezivati i globalizirati samo tako da nekoga eksploatiramo i nekome nešto prodajemo. Svijet se mora povezati i umrežiti doborotom i dobronamjernošću. Tek tada su mogući pomaci nabolje. Donirane tenisice nekome djetetu izmamit će osmjeh na lice, pomoći nekome mladom atletičaru u usponu, nekoj majci uliti nadu da netko tamo daleko, preko mora, ipak misli na njih i želi im dobro. I to će za početak biti dovoljno. 

Što još reći za kraj?
Zadnja stvar koja je Africi danas potrebna jest sažaljenje i „humanitarna pomoć“. Ona treba dostojanstvo i priliku da sama izgradi vlasiti bolji svijet. Afrika je oduvijek bila ponosan kontinent, vrlo često potpuno drugačiji od svih naših zapadnjačkih stereotipnih predodžbi. Etiopija je danas ponosna zemlja koja gleda u budućnost. Zemlja sretnih ljudi. Stanovnici Etiopije danas u prosjeku vjerojatno optimističnije gledaju na budućnost od nas u Hrvatskoj. Materijalno bogatstvo nije nikakva garancija za sreću. A što onda jest? U ovoj sam akciji zaista vidjela da doniranje i osjećaj pružanja pomoći drugima mogu doprinijeti i našoj vlastitoj sreći.

Autor: Aleksandar Lukić
16.07.2010.
www.geografija.hr

Tekstovi