U nedjelju je početak 10. izdanja Zimske brdske lige Japetić u 10 sati kod Šumskog dvora u Ivančićima, ujedno je i završnica Cascadia Trail Trophy-a za ovu godinu u kojem je sudjelovalo više od 1.000 natjecatelja.
Tekstovi

Vienna City Marathon - Sonjin izvještaj
Objavljeno: 26.04.2011.
Kratki izvještaj pohoda Running Lady na Austro-Ugarsku carsku prijestolnicu...

Vienna City Marathon - moje viđenje

Da ću trčati polumaraton u Beču znala sam i prije nego što sam trčala svoj prvi polumaraton. Glavni razlog za to je što već godinama odlazim u Beč, jer moja sestra s obitelji živi nedaleko. Grad koji me svaki puta iznova očaravao svojim šarmom, a koji nisam nikada uspjela dobro upoznati. Prilika da trčim ulicama tog lijepog grada nije se smjela propustiti. Dakle, odluka je pala i još u rujnu 2010. godine prijavila sam se putem interneta i uplatila startninu od 36 eura. Tek tada je slijedio moj prvi polumaraton i to onaj zagrebački. Nekako mi je bilo čisto prirodno da taj svoj prvijenac odradim u svome gradu. Moram priznati da sam u to vrijeme imala malu tremu od pomisli na Beč ali vremena je bilo dosta, a treninga još i više. Čak štoviše, još sam otrčala dva polumaratona i to Savski i Velikogorički, tako da je trema potpuno nestala. Stekla sam samopouzdanje. Znala sam da ću ga sigurno otrčati, samo je bilo pitanje koliko brzo. Ali za to služe treninzi i ja sam ih marljivo odrađivala.

I onda je došao travanj, mjesec održavanja bečkog maratona. Sad je valjalo organizirati put i spojiti ugodno s korisnim. Dakle, posjet mojoj sestrici i trčanje u Beču. I onda, super vijest,..moj šogor autom dolazi u Zagreb i vraća se u Austriju već slijedeći dan, u petak,na dan kad sam i sama namjeravala putovati. I tako sam ležerno i opušteno doputovala u zagrljaj svoje sestre, prepuštajući se njenoj blagotvornoj kuhinji.

U subotu nakon ručka uputili smo se u Beč gdje je trebalo podići startni broj, čip i ''goodie bag'' u hali bečkog velesajma u neposrednoj blizini Pratera. Organizacija štandova na kojima su se preuzimali startni brojevi bila je odlična i iako je ljudi oko štandova bilo mnogo, gužve i nervoze nije bilo zahvaljujući izuzetno ljubaznim mladim volonterima. Nakon preuzimanja broja u vrećici plave boje koja je služila i za prijevoz stvari sa starta do cilja, trebalo je iznajmiti jednokratni čip za 10 eura (7 eura vraćaju na cilju). Bilo je moguće za 33 eura kupiti čip koji se koristi više puta.

Nakon što smo obavili sve formalnosti, odlučili smo obići start i cilj sutrašnje utrke. Obavljale su se zadnje pripreme i montaža šatora i startnih balona duž startne linije na Wagramer Strasse. Cilj maratona Heldenplatz bio je potpuno spreman. Već su postavljene tribine za gledatelje, šatori i klupice, lijepi crveni tepih za ulazak u cilj. Jedva čekam!

U stan smo se vratili predvečer. Nakon lagane večere krenula sam na počinak. Sat sam navila za 6 ujutro. Start je već u 9, ne bi bilo dobro zakasniti. Ujutro, lagani doručak, kratka kavica...još par formalnosti i negdje oko 7:30 u pratnji svog nećaka krenula sam put starta. Ostatak društva doći će za nama jer ja sam bila previše uzbuđena da bih mogla čekati. Ukrcali smo se na vlak koji nas je odvezao do stanice podzemne željeznice. Valjalo je proći deset stanica do naše, Alte Donau. Na svakoj stanici ulazili su trkači s plavim vrećicama na ramenu, veseli i raspoloženi. Atmosfera je već u vlaku bila fantastična.

Napokon, startna ravnina! Fantastičan pogled na more ljudi svuda naokolo. Neki se već pomalo zagrijavaju, većina čeka u redu ispred mnogih kemijskih WC-a. E, ovima sam se i ja pridružila. Treba i to obaviti! Inače, bečki maraton ove je godine imao 32 000 prijavljenih trkača, od čega čak 11 500 polumaratonaca. Sa ovako velikim brojem trkača organizacija je morala biti stvarno dobra. I bila je. Start je organiziran na način da se starta iz tzv. startnih blokova kojih je bilo 5 plus poseban blok za trkače-elitu. U blokove se trkači svrstavaju ovisno o vremenu koje im je potrebno za (polu)maraton. Ja sam se ugurala u blok broj 4 i čekala znak za start. Bilo je malo prohladno i svi smo pomalo skakutali što od hladnoće, što od nervoze.

Utrka je krenula uz najavu službenog spikera i zvuke bečkog valcera. Blok po blok sa otprilike dvije minute razmaka. Kad je na red došao moj, četvrti blok, prošlo je gotovo deset minuta od starta elite. U daljini smo mogli vidjeti prethodnu grupu kako nestaje na blagoj uzbrdici Reichsbruckea. I onda je zasvirala glazba i napokon smo potrčali. Rijeka ljudi potekla je prema mostu!

Staza je prolazila kroz najljepše dijelove Beča, pružajući prekrasne vidike na bečke znamenitosti. Uz rijeku Dunav, preko Pratera, kroz park Schonbruna, zatim preko najužeg centra, tzv. Ringa. A posvuda na tisuće navijača, s balonima, klepetaljkama, zviždaljkama, transparentima podrške...U jednom trenutku začula sam povik: „Naprijed Hrvatska!“ i tada mi je zaista bilo drago što sam obukla prepoznatljivu crveno-bijelu majicu.

Oko mene trkači svih dobnih skupina, različite visine i težine, spori i brzi. Neki ležerno razgovaraju, drugi jedva hvataju zrak. Osjećala sam se sjajno, u nogama nije bilo težine, adrenalin je učinio svoje. U jednom trenutku opazih trkača koji trči unatrag, i to polumaraton, na majici mu piše: „21 km backwards!“ Pretičem ga, ipak sam ja brža!

Na nekoliko mjesta uz stazu svira glazba. Na jednom mjestu, u kamionu Coca-Cole, skupina bubnjara, udara ritam. Glasno je, zaglušujuće ali tako poticajno. Na 18.km plešu navijačice uz pjesmu „Summertime“ Mungo Jerry-a. Moguće je fotografiranje s curama ali rijetko tko se na to odlučuje. Cilj je sve bliže. Kako se približavamo cilju polumaratona, sve je više navijača uz stazu. Neposredno prije skretanja prema cilju na Heldenplatzu, staza se odvaja i maratonci nastavljaju svoje putovanje. Mi, polumaratonci, naprotiv, ulažemo zadnje atome snage i hitamo prema ulazu u cilj. Pokušavam sprintati i prestižem par trkača. Prolazim kroz lukove koji vode na crveni tepih. Navijači sa tribina plješču i glasno navijaju za svakoga tko prolazi ciljem. Osjećam se sjajno. Nisam nimalo umorna, valjda me još drži adrenalin. Malo dalje dobivamo medalju, slikaju nas, i to je to.

Ove godine organizatori bečkog maratona ugostili su velikog Gebrea Heileselasija, koji je trčao polumaraton i to u vremenu od 1 sat i 18 sekundi.

Okrepa i osvježenje bez ikakve zamjerke. Na 15.-tom kilometru čak i banane. Na dva mjesta uočila sam postavljene panoe s pipama tekuće vode. Odlična ideja za osvježenje!

Moram napomenuti da je vrijeme bilo za poželjeti. Vedro i sunčano, bez vjetra, rano ujutro malo prohladno ali kasnije oko 16 stupnjeva celzijusa.

Uglavnom, zaista predivno iskustvo. Preporučujem svima koji još nisu bili, da posjete ovaj Zagrebu najbliži veliki maraton. Jedina mala zamjerka je što nije bilo prigodne majice u cijeni startnine, a to je za mene ipak najbolji suvenir. No, doživljaj i uspomene nitko ne može platiti, a ostaju zauvijek. Zato, vidimo se u Beču 2012 kada planiram otrčati svoj prvi bečki maraton.

 

Filmić...

Tekstovi