U nedjelju je početak 10. izdanja Zimske brdske lige Japetić u 10 sati kod Šumskog dvora u Ivančićima, ujedno je i završnica Cascadia Trail Trophy-a za ovu godinu u kojem je sudjelovalo više od 1.000 natjecatelja.
Tekstovi

Osobni osvrt na ljubljanski maraton
Objavljeno: 29.10.2011.
Stjepko u tekstu prepričava svoj nastup na ljubljanskom maratonu kojega je istrčao u vremeni 3:10 što mu je osobni rekord. Priča je zanimljivija što je time svoj rekord poboljšao za čak 20 minuta!!! Evo kako je to bilo...

Rijetko pišem izvještaje s maratona, a kad i pišem ne pišem s naglaskom na samu trku, već uglavnom o gradu u kojem se maraton trči, putovanju, društvu i atmosferi. Budući da većina hrvatskih trkača zna sve (ili barem puno) o Ljubljanskom maratonu i da Ljubljana nije baš neka egzotična destinacija, ovaj puta ću pisati samo o trci i to samo o svojoj trci.

Godinama već trčim maratone i od opreznih početaka, kada sam trčao jedan ili dva maratona godišnje došao sam do situacije da svako malo trčim neki maraton. Nije baš da je to svaki dan, pa ni svaki mjesec, ali ovogodišnji ljubljanski maraton bio mi je 6. ovogodišnji.

Ono što me mučilo bio je izostanak nekog pristojnijeg rezultata. Maratonska vremena su mi stagnirala od 2008. i uvijek sam trčao oko 3 i pol sata. Ako izuzmemo Plitvice kao brdski maraton i New York u kojem sam trčao ozlijeđen, sva su mi vremena bila između 3:29 i 3:37. No to me nije baš previše iznenađivalo, jer mi je uvijek zapravo nedostajalo dugih treninga i nikad zapravo nisam odradio pripreme po nekom planu.

Nakon još jednog otaljanog maratona u Linzu ovog proljeća, odlučio sam da je napokon vrijeme da se to promijeni. Kao mjesto u kojem ću probati napraviti rezultat odabrao sam Ljubljanu, kako zbog termina tako i zbog toga što mi je Ljubljanski maraton drag (kao i većini hrvatskih trkača). Plitvice su bile prerano, a i nije baš neki plan planirati rekord na brdskom maratonu. Znao sam da ću opet brljaviti s dugim treninzima, pa sam odabrao da kao i prošle godine budem zeko za 4 sata na Zagrebačkom maratonu, da mi to s jedne strane bude trening, a s druge da osjetim kako mi noge nakon ljetne pauze podnose kilometre.

Nisam išao tako daleko pa da nabavim ili napravim neki plan, nego sam odlučio trčati VIŠE. Također mi se ne da voditi trkački dnevnik, a budući da sam Garminov ANT stick izgubio čim sam kupio sat, nisam ga mogao voditi ni automatski. Pazio sam jednostavno da mi tjedna kilometraža bude iznad 50 km i to je zapravo bilo to. Također sam se trudio što više prisustvovati klupskim treninzima, jer oni, osim što su zabavni, su valjda i korisni. Odnosno, u društvu mi je lako raditi intervalni trening, a kad sam trčao sam uspio sam se svega par puta prisiliti da to odradim.

Ljeto je prošlo kako je prošlo, prevruće za ikakve ozbiljnije duge treninge, no tjedna kilometraža mi nije padala ispod 50km (ajde, možda koji put 45). Prva ozbiljnija trka bio mi je Varaždinski polumaraton i tamo sam, po mojim standardima, dobro trčao, 1:28 što mi je bio i osobni rekord (istinabog spušten za svega 7 s, ali rekordu se ne gleda u zube).

Nakon zagrebačkog maratona otrčanog u revijalnom tonu, idući tjedan trčao sam samo tempo treninge od 8 do 14 km u tempu 4'30“.

Tjedan dana prije maratona pogazio sam sve svoje principe i odlučio obaviti glikogensko pražnjenje prije punjenja, odnosno od ponedjeljka do srijede jesti hranu bogatu proteinima, a od četvrtka do subote ugljikohidratima. Krenuo sam ambiciozno u taj projekt sve negdje do ponedjeljka popodne kad sam ipak pojeo šnitu kruha. U hodu sam revidirao ciljeve, te kruh nisam izbacio, već ograničio na 2 šnite dnevno. Od četvrtka je uslijedio dio koji mi puno više odgovara, carboloading, premda ni za vrijeme toga nisam izbacio meso. Cijele sam dane žderao špagete i ino tijesto, a moji su mi se klinci radosno pridružili. Ono što me najviše začudilo je to da stvar izgleda funkcionira, naime u nedjelju sam bio prepun snage.

Premda sam svima koji su me pitali odgovarao da ljubljanski maraton planiram trčati 3:20, planirao sam pratiti zeca za 3:15, a negdje duboko u sebi želio sam se približiti 3:10.

Uvijek u Ljubljanu idem s obitelji u posjet prijateljima, te mi Novica uvijek preuzme broj i goodie-bag (ove je godine bio samo goodie bez baga). Također se presvučem kod njega u uredu petstotinjak metara od starta i tamo ostavim stvari.

Ove je godine vrijeme bilo dosta svježe (4 – 7 C) i oblačno, a premda nije bilo kiše, bilo je dosta vlažno. Stoga sam se relativno toplo obukao i nisam požalio.

Budući da već imam dosta iskustva s Ljubljanskim maratonom, znao sam da je bitno uhvatiti što bolju poziciju na startu, pošto je uvijek velika gužva na početku. To znači da sam ušao u prvi startni koral i progurao se što sam dalje mogao. Kako nisam baš ljubitelj smrzavanja na startu, na sebi sam imao povrh opreme i stari džemper, koji sam pred start bacio.

Odmah na startu počeo sam trčati uz zeca 3:15 i pratio sam ga 2-3 km. Frajer je očito imao problem s uštimavanjem koraka, jer je ubrzavao, pa usporavao sveudilj gledajući u sat. To mi je išlo na živce te sam malo produljio korak, misleći da ću si, ako puknem, bar stvoriti malu zalihu prednosti. Uhvatio sam ritam 4'28“ i nakon par kilometara ustanovio da pri tom tempu trčim lagano i neopterećeno. Kad sam za manje od sat vremena prošao 13ti km, shvatio sam da ću ako izdržim biti blizu mom sanjanom vremenu, 3:10. No baš tada su me počele boljeti stražnje lože. Na svu sreću, bol je nakon par kilometara popustila i nestala, te se do kraja trke nije javljala.

Otprilike na 16om kilometru začuo sam povik „Stjepko!“ i digao glavu prema Pavlu Vlaheku koji je tada napravio ovu sliku:

Slijedeći je sat prošao u održavanju tempa i u tom satu sam počeo prestizati veće količine drugih trkača koji su polako gubili tempo. Zapravo, od kad sam to počeo pratiti negdje na 10-om km, svega su me dvojica maratonaca pretekla. Prvi od njih otprilike na 35-om km, a s drugim, Alenom Božičem sam se stigao i upoznati u zadnja 2 km, te je bio par sekundi ispred mene.

Ono zbog čega hrvatski maratonci vole Ljubljanski maraton je po meni prvenstveno publika, koja je unatoč otužnom vremenu bila brojna duž većeg dijela trase i zdušno navijala. Opskrbljenog sponzorskom majicom s prepoznatljivim brendom (hvala SF), stalno sam čuo povike „Cedevita!“. Kad bih još digao ruke, navijanje bi se pojačalo, a kad bih viknuo „Ajmo, tribine!“ navijači bi se raspametili (bar se meni tako činilo, ali možda je to bila posljedica smanjene opskrbe mozga kisikom). Moram priznati da mi takav odnos navijača jako puno znači i kad god bih osjetio da noge malo usporavaju, digao bih ruke i navijači bi potjerali naprijed.

Otprilike kilometar i pol prije kraja čuo sam Murinja (aka Murića) kako mi viče da imam 3:10 i još mi je viknuo „radi rukama!“. Počeo sam jače zamahivati rukama i noge su refleksno pratile. Kao u nekom transu (tako uobičajenom na maratonima) istrčao sam tih tričavih kilometar i pol i ušao u cilj s 3:09:44 po mom satu (službeni je rezultat čak i bolji za 2 s).

A posteriori, čini mi se da mi je ovo bio jedan od lakših maratona, premda sam si osobni rekord pomaknuo za 20 minuta. Nisam imao niti jednu spomena vrijednu krizu, a kada sam nakon trke proučavao zapis na svom Garminu, vidio sam da sam sve dionice otrčao u ravnomjernom ritmu, s oscilacijama od maksimalno 10 sekundi. Nakon trke nisam osjećao potrebu da se negdje izvalim i umrem, nego mi se činilo da bih mogao trčati još barem 10 km, ali možda je to bila posljedica već spomenute smanjene opskrbe mozga kisikom.

U ciljnom prostoru mi je najveće zadovoljstvo, osim tople juhe (ne znam zašto i na drugim maratonima ne daju tako genijalan izotonik), predstavljao iznenađen pogled Dugog koji me pozdravio s „A ti si već stigao?“.

Stjepko Jančijev

Tekstovi